Igrali se vrani konji
kraj Morave, na obali,
među sobom govorili:
Voljeli bi putovati,
al' Morave ne gaziti.
Morava je plaha voda,
jednog momka ugrabila,
ujutro ga izbacila.
Da j' u momka prava
majka,
za dan bi mu jade
čula...
27.juli 1992.
Za dan bi mu jade
čula,
a za drugi razabrala,
a u treći na grob
došla;
No u momka zla maćeha:
Za godinu jade čula...
Za godinu jade čula,
a za drugu razabrala,
i za treću na grob
došla,
kad na grobu paunica
sa šestoro paunčadi.
Probuđeni smo nekom neobičnom bukom. Da se
čovjeku učini kako se budi gdje nije zaspao. Svakako je za nas nešto novo. Iako
smo pretpostavljali o čemu se radi, željeli smo to i pogledati.
U dolini, oko kuhinje, sve je vrvilo od ljudi.
Znali smo koji je datum, ono što smo gledali podsjećalo nas je na njega. Ipak,
mi danas „ustajemo“ ko zna koji put već. Možda se sada ne čini tako, ali ovo može biti naša najvažnija bitka. Koja se,
nadamo se, bliži kraju.
Ovo je taj, posljednji konvoj, o kojemu nam je Lato
govorio. Nisam se usuđivao procjenjivati, ipak je tu ljudi više nego sam
pretpostavljao, bez obzira što znam kako nisu svi za puta, neki su samo da se
oproste s rodbinom i prijateljima. Opet, mora biti da ima i onih koji se žele
nekako ubaciti, možda su još u lažnoj dilemi...
Teško sam mogao pronaći nekoga poznatog, uglavnom
su ovo s Vučeva. Osjećao sam da njihovo ponašanje nije uobičajeno, a da se što
prije uvjerim u to, prišao sam jednome momku koji mi je djelovao, simpatično i
ozbiljno - odjednom.
Prije njih s Vučeva, vratila se pratnja jednog od
prošlih konvoja. S ne tako dobrim vijestima. U nekome selu, na putu od Grepka
do Igmana, bilo je granatiranja. Jedino što on zasigurno zna je da ima i
poginulih i ranjenih. O broju, eventualno imenima, morao bih saznati od nekoga
drugog.
To što oni nisu dotjerali planiranu hranu, što su
ostavili konje na Grepku, poslije ovih saznanja - više nije dio ničijih misli.
Sad nam je jasno zašto je toliko ljudi ovdje,
zašto mnogi još pristižu. Sve je više i onih koje poznajem, ali se dalje ne
raspitujem. Čekam šta će se desiti, znam da je sve između sumnji i straha.
Svako ima nekoga ko je mogao biti u granatiranoj grupi, pa ove što bi danas trebali
ići muče i novi problemi.
Čekalo se vrijeme, trenutak ohrabrenja. Baš me
zanimalo ko će se pobrinuti za njega, nisam bio siguran da to može biti Admir.
Već čujem od nekih kako glasno negoduju što su oni, s Vučeva, mahom ostavljeni
za kraj.
Svi se
pogledi okreću grupi koja dolazi iz Komande. Vidim tu Muja Humića, Taiba
Bekana, prepoznajem i Musinog brata, obavezan je i Buzdo... Zalud pogledi
ostaju dugo upereni tamo, ovaj se put Major ni iznenada neće pojaviti.
Svi su dočekani žamorom, negodovanjem, od nekih i
vrlo neprijatnim. Upravo sam stekao uvjerenje kako Admir neće rizikovati, da će se snaći.
Nije ih sve bez razloga zadržao, nije mogao spriječiti da se vijest brzo
pronese, ali jeste pripremiti za to. Njega, vjerovatno, ne bi željeli ni
slušati...
Zato se žamor počeo smirivati kada se jedan
momak, duge plave kose, izdvojio. Od prisutnih sam čuo da se radi o Enveru Eku
Džamaliji, o kojemu mi je Semir već govorio.
-
Šta je bilo? –
počeo je oštro, glasno, odlučno i pomirujuće – hoćemo li ići? Kad je dogovoreno
da idemo, niko nikom nije obećao da će to biti obična šetnja. Spomenuto je sve
što nas može očekivati. Dug, naporan put, borba s umorom, mrakom, lošim putem,
pomanjkanjem hrane i vode... svakako, i najveća opasnost - četnici. Pa, nismo
mi izašli iz sela što nam je ljepše na planini, već da spasimo što više glava.
Prije svega nejač. Ali, nemojmo misliti i da je ovo bezbjedno. Oni će svim
silama probati da unište i naše katune, kao i kuće. A, imaju čime: avionima,
haubicama, tenkovima... Mi smo im ovdje trn u oku, na granici s Crnom Gorom,
htjeće oni ovo da što prije uzmu. Borićemo se, lakše je kad znamo da su nam bar porodice na sigurnom. Moramo nastaviti, nema razloga za paniku. Nije otkriven
put kojim se ide do Grepka, a vjerujte da ni tog granatiranja ne bi bilo da su
se svi držali dogovorenog. Nije trebalo uz Dejčiće da idu po danu, bilo ih je
skoro hiljadu... morali su biti primijećeni! Još su i dobro prošli... jedan, nažalost, poginuo, ovaj Kovačević... desetak je ranjeno, jedan
teže... Ljudi moji, rat je, ko zna kome je suđeno gdje da završi!? Još jednom,
ponavljam, naše je da se držimo dogovora, od Boga je šta će nam se dogoditi.
Samo, znajte, ja da znam ko će praviti probleme, ne bi mu trebala četnička
granata. Lično bih mu sudio. Bolje, n'o da zbog jedne budale strada deset-petnaest
ljudi. Nema sad odustajanja. Ako je nekog strah, Bože moj, neka izađe, šta ćemo
mu. Može izaći iz stroja, ali nek zna da od sudbine neće tako pobjeći. Eto,
pojačali smo pratnju, a i Admir je obeć'o da će s jednom grupom špartati ovuda.
Vremena nemamo, postrojte se k'o otud što smo, dobro pogledajte je li tu onaj
ispred i iza... Nek se odmah priključuju i ovi odavde, imamo i nešto
Jelečaka... Ja idem na čelu, s Božijom pomoći - namjeravam se živ vratiti!
Moglo se čuti nekoliko pojedinačnih komentara dok
je Eko još govorio, poslije je sve zamrlo.
Nakon svega dvadesetak minuta, on je
već stajao na čelu brojne kolone. Želio sam prebrojati, kako bih u dnevniku
imao tačan broj, ali se sve završilo na pokušaju. Kolona je bila takva, po
pet-šest, negdje više ili manje, bez jasnih redova. Zajedno s pratnjom,
sigurno preko tri stotine.
Koliko je od toga civila, koliko ih se ukupno
neće vratiti, nije mi ni bila namjera procjenjivati. Za jednog sam siguran da
hoće, Šaćir Lugušić. Nije bio planiran, upao je u „pojačanje“ pratnje. Stigao
je samo Mufu dati ključ od kolibe, i nešto došapnuti.
Šta, saznaćemo kasnije. Nije nas mogao mašiti
onaj drugi zadatak. Koji me, samo na trenutak, podsjeti na nedavnu pomoć
Goraždu.
rijeka Sutjeska
