Kopčić kuje kraj mora sahata.
Kopčić kuje, daleko se
čuje.
Sve do Stoca i do Počitelja.
To začula Fatušina majka.
Govorila Fatuši djevojci:
„Čuješ, Fato, Kopčića sahata?
„Čuješ, Fato, Kopčića sahata?
Gdje ga kuje Kopčić Sulejmane.
Gdje ga kuje, kak li se
čuje?“
Nasmija se Fatuša djevojka,
pa besjedi svojoj staroj
majci:
„Čuješ li me, moja mila
majko,
ono Kopčić ne kuje na moru.
Niti kuca, niti kuje sahata,
jer je davno sahat sakovao.
Već on kuca da mene dokuca!“
Namjerno sam se malo osamio, žurio mislima
spojiti nerastavljeno, prije Majora. Sve što se dešava posljednjih dana je jedna veliak zagonetka. Čije rješenje upravo jedino može znati taj jedan čovjek. Išli smo dobavljati brašna, prikupljali stoku i povrća, i niko tada nije razmišljao o izvlačenju civila. Ni kada smo krenuli pomoći Goraždu, kao da ništa ni s čim nije povezano...
Uvjeren sam kako i ostali, kao i ja, nismo svjesni tačnih razloga bilo kog Majorovog poteza. Ja sam uporan da nerazumijevanje ne smije predstavljati i sumnje. Nisam imun na rvanja s mislima, ali vjera u Majora je ono što čuva moje dobro raspoloženje, koje ne bih volio da kvare razmišljanja drugih.
Mufo i Alija su bili na straži, Remzija
kod ostalih Trošnjana.
On mi, umalo, ne pokvari raspoloženje:
-
Spavaš li?
-
Nisam kokoš...
Mada ti mogu reći kako sam budan sanjao. Ljiepe snove.
-
Ja se bio prep'o.
Mor'o bih te buditi. Jebote, nisam ni znao...
-
Šta?
-
Sačekaj da se
raspremim.
Najmanji je problem njega sačekati. Nije bio neki
govornik, posebno nije volio biti tajanstven. U priči nije gubio vrijeme, volio
je biti direktan, ma o čemu se radilo.
-
Onaj tvoj rođak
– mislio je na Mema – znali smo da je hajvan, al' ja nisam vjerov'o da je baš
onoliki. Mogao je makar i nas pitati, pa onda govoriti u ime svih. Zamisli, on
otiš'o Musi i rek'o kako smo mi svi odlučili da tražimo smjenu. Ako do preksutra
ne dobijemo smjenu, i mi se povlačimo!
-
Prvo, nije baš
lijepo reći da je hajvan. Jesmo se neki dan složili da on ima svojih mušica...
-
Konjskih!
-
... a da nas je
treb'o pitati - možda jeste, možda i nije.
-
Kako, možda
nije. Ako su njemu njegove mušice dodijale, i ako su ga one razobadale, nema
pravo da ih prebacuje na nas. Ne može on mene vući za sobom... a da me ne pita.
-
Ko kaže da te
vuče.
-
Samo se ti
zajebaji. Mi ćemo kusati čorbu koju je on skuh'o.
-
Pa šta?
-
Jebi se. Tebi se
ide odavde?
-
Recimo da mi se
ne ide, ali ni ne bježim od toga.
-
Što ti voliš
srati... Samo da znaš, gotovo je. Što smo uživali, uživali.
-
To smo ovdje kao
uživali!?
-
To, k'o nismo? Je
li nam to bilo loše? Da nam neće biti gore bolje? Misliš da ćemo ležati?
-
Ne mislim. Ali,
sve ima svoje dvije strane. Nek bude da je nama ovdje fino, a njima loše. Što,
onda, oni se ne bore da se zamijenimo, da oni dođu na bolje.
-
Ne možeš tako
gledati. Njima je sigurno fino, imaju svoje kolibe, hranu, bore se da otprate
svoje. Šta nas čeka? Šator, konjušnica... A i to dan-dva, onda na Vitu Baru,
ja l' negdje u šumu!
-
Sve je to tako.
Ipak, ovo je najisturenija linija.
-
Isti kurac.
Misliš da je gore puno sigurnije. Moj jarane, ako četnici ovdje dođu, eto ih i
gore.
-
Jebiga, ja i ti
se bezveze prepiremo. Ti vičeš da je mlijeko bijelo, ja da je kreč bijel. Sve
se ja slažem s tobom, samo mi nije jasno što si ti toliko protiv da malo odemo
do Trebove. Šta nam fali - koji dan, svakako ćemo se opet vratiti. Fino je i
meni ovdje, a ti ne znaš kako je gore. A navalio, ružno pa ružno. Eto, kao da
se nešto i pitamo. Nego, šta je Musa rek'o, ne reče mi.
-
Šta će reći.
Prist'o. Mora, kad je Memo rek'o da smo svi za to. Samo to ja njemu i zamjeram.
Što nije otiš'o neki dan, kad i ostali. Glumio, a sad se vadi u ime svih.
-
Ni tu nisi u
pravu. Kad god se povela priča ko će nas zastupati, nikad se nisi javio. Kao ni
ja. Ovdje se, jebaiga, potrefilo da smo se malo razdvojili. Oni su svi u onoj
kući, izabrali su nekog da iznese njihovo mišljenje. Šta je trebalo, da svi
idu, jedan po jedan? Poslije, mi da kažemo kako se ne slažemo s njima? Mislim
da smo se mi izjasnili neki dan, kad smo odlučili ostati, kad...
-
Jah, amidža ti
je pregulio. Svi su. To je, ja mislim, ove i navelo da... idu. Nije njima ružno
bilo ovdje, nego im se bježi dalje.
-
Nemoj, molim te,
tako. Ne valja iza leđa. Ne znamo mi šta ko misli. Njihov problem. Ja znam
sebe. Osim toga, još ću ti nešto priznati. Ja sam se odlučio držati Majora! Dok
je on ovdje, ja nikud ne idem. Mi trebamo Allahu zahvaljivati što nam ga je
posl'o. Bolje kazano, vratio. On zna šta treba raditi. Mi možemo, samo, ovako mlatiti praznu slamu.
-
Ako je tako, što
smo „tražili“ smjenu?
Ovdje me natjerao na kraće razmišljanje. Srećom,
nije mi predugo trebalo da nešto skontam.
-
Često stvari
nisu kakve nam se čine... kakve ih vidimo – pričao sam sporo, usput povezujući
misli – sve ima dvije strane, dva lica... lice i naličje. Možda si ti gledo s
pogrešne strane... ili ja, svejedno. Istina je u licu, a ona kaže da nam se
nije sikirati. Pustimo vrijeme da nam pokaže šta je lice, a šta naličje.
Znaš... mi smo počeli šupljirati o onom što je bilo. Memo je bio kod Muse, to
je gotovo. To više nije važno. Važno je šta Major kaže, kako sam te razumio -
Musa će kod njega. Znači, sačekajmo Majora, sigurno se nećemo zajebati.
-
Vidim ja, džaba
sam ja prič'o.
-
Nisi. Sad si
spremniji. Sad će Mufo i Alija, možemo i s njima malo popričati.
-
Ti si lud!
Misliš još dva sata šupljirati!?
-
To je super. Da
znaš da sam se malo Trebove i uželio. Ne moraš mi vjerovati, al' to je onaj san
što budan sanjah dok ti ne dođe. I, o tome mi nije nimalo mrsko šupljirati. Kad
smo već kod toga, upamti što ću ti reći: Bolje je s pametnim ljudima šupljirati,
nego s budalama voditi ozbiljne razgovore.
-
Kako... kako to?
-
Bolje je s
pametnim ljudima šupljirati, nego s budalama voditi ozbiljne razgovore!!!
Arapov Grob, prva linija odbrane
