„Oj djevojko, jesi li
zaspala,
Jesi l' meni mjesta
ostavila?“
„Jesam dragi, kako da
nijesam,
po dušeka i pola
jastuka!?
Po dušeka – moja kosa
meka,
po jastuka – moja
desna ruka!“
Ja sam i upozorio da nam je vrijeme krenuti,
tražiti „očima konaka“. Čini mi se, šta god da sam poslije ovoga predložio,
poslušali bi me bez pogovora.
Ostavljamo, tako, izvor da pjeva životinjama, ako
ih ima u blizini. Mi se krećemo nazad, kroz šumu, sada još sporije. U
međuvremenu je, tek, nastao potpuni mrak, a kako još uvijek dovoljno i ne
poznajemo teren, krećemo se i prilično nespretno. Nekad zapne kamen, nekad
grana, a nekad i cijelo drvo.
Idem na čelu, mada osjećam kako bi se jedan od
njih bolje snalazio. Ali, ne prigovaraju mi, a ni ne nudim ih da prođu
naprijed. Znam da ne bi htjeli, čak ni kada sam predložio da presiječemo,
skratimo put.
Nisam pogrešno procijenio pravac, nisu ni
prijepreke koje su nam stajale na putu nesavladive, ipak ću vrlo brzo zažaliti
što se nisam držao puta kojim smo i došli. Shvatiću i kako niko, prije mene, ovuda
nije pokušavao brže se dohvatiti druge strane. Na mjestu gdje se livada
završava, tačno u usjeku koji se produžava šumom i pravi prirodni oblik terena
koji u kišnim danima stvara potok, u stvari je idealno mjesto za obavljanja
nekih drugih poslova.
-
Uh! – oteo mi se
uzdah, zbog te spoznaje.
-
Šta je bilo? –
Aljo je odmah reagovao.
-
Ne možemo dalje!
-
Zašto?
-
Ugazio sam!
-
U šta?
-
Kakvo je to
pitanje!? Baš sam isp'o glup, mogao sam pretpostaviti, bez obzira što je i
vojska bezobrazna, što je mogla i dalje ići. Vidio sam da su tu gore
napravljeni klozeti, ali je poznato da mi mnogi, više volimo prirodu.
-
I, šta ćemo sad?
-
Šta ćemo? Ne
znam za vas, ja se moram vratiti na vodu. Ovakvog me niko neće primiti na
konak. A vi, možete se odmah ići snalaziti, možete me i sačekati negdje ovdje na livadi, kako vam volja!?
-
Nema govora –
Zaim presuđuje – svi se vraćamo, bolje nego da se tražimo.
Još jednom iskazana zahvalnost za dobivene
cigarete, u mojim je mislima potpuno u drugom planu. Pokušavam se putem malo
brisati lišćem, usput pomalo i gunđajući, nešto i psujući.
-
Ne psuj – Aljo
me upozoravao – zar ne znaš da je ovo znak iznenadne sreće!
-
Pusti mi te
gatke. Vjerujem ja u narodne mudrosti, al' mi je ta baš nekako glupa!
-
Ja, ipak,
mislim, da bi ovo treb'o biti znak da ćemo vrlo brzo naći smještaj!
Aljov optimizam je uskoro ipa, baš kao i pomenuta
narodna mudrost, suočena s iznenadnim problemom. Najprije sam tragove svoje
nespretnosti pronašao i na pantalonama, što je već bio znak kako će naš ponovni
boravak na vodi biti duži od planiranog, što je dočekalo i prve kapi očekivane
kiše.
Dok sam se ja mučio, uz gotovo nikakvu svjetlost,
da uklonim svaki djelić „iznenadne sreće“, Zaim je razmišljao o tome.
-
Imam prijedlog –
samo je sačekao da završim – ne znam kako će vam se dopasti, ali ako do tamo
malo više pokisnemo, opet je pitanje ko će nas takve primiti na konak. Iš'o sam
ja do onih kola, vidio sam da je lada otključana. Još tad mi je palo na um, da
bi mogli, za nevolju...
Uz kišu koja je polahko pojačavala, a dok smo
polako išli ka ladi, razmišljao sam da u takvom našem izboru može biti nešto
dobro. Ako je ona narodna mudrost tačna, možda je i bolje da je ne potrošimo na
večerašnji konak.
zastava s ljiljanima, na Grepku
