Titrala se djevojčica,
dvima, trima jabukama;
dvima, trima jabukama,
s četirima turundžama.
Titrajuć' se umorila,
džamli-pendžer otvorila,
na ruku se naslonila,
legla malo da odrima.
10. avgust 1992.
Otud ide mlado momče,
samo sebi govorilo:
„Da li bih je probudio,
ili bih je poljubio?“
Samo sebi govorilo:
„Grehota je probuditi,
„Grehota je probuditi,
još je veća poljubiti,
a sramota ostaviti!“
Očekivali smo. Trebamo odraditi iznenadne poklone.
Samo, ovaj put neće biti kao prošli. Znamo gdje idemo, znamo i zašto. Fizički,
nije ni teško.
Sada smo sami sišli do iznad Straišta. Opet smo
nekome čuvali leđa i igrali se rata. Nije nas pratio Šokov monolog, ionako ga
ovaj put niko ne bi slušao.
Slušali smo jaču pucnjavu ispred. Ličilo je na
borbu, zato smo bili na oprezu, ali nismo brinuli. Dok se pucnjava čuje,
četnike ne očekujemo. Kad utihne, samo se sjetimo zašto smo dovedeni. Pažljivo
osluškujemo, opet čujemo i pušku sa Straišta.
Bombardovanje je izostalo. Nije nam nedostajalo,
mada je bilo onih koji su najviše o njemu razmišljali. Kod pojedinaca su
ašovčići radili, istina stidljivo.
Negdje oko podne - ono što bi trebalo obilježiti
dan! Pridružuje nam se ostatak, i njih blizu pedeset. Manje nas to čudi, nego
što su ovako iznenada zadužili puške.
Vidimo, nisu iste. Među nama ima i onih koji
njima zavide, ali i obratno. Naše su manje i lakše, simpatičnije. Njihove su
veće, ali im je plastični kundak upadljiviji. Mi ih pokušavamo zezati, kazujemo
kako nas podsjećaju na dječije igračke. Ne ostaju dužni, vole reći da su igračkama
naše sličnije.
Uglavnom, svi smo zadovoljni onim što imamo. Istina, ima i pregovora oko zamjene. Možda od toga i
bude nešto, ali na putu za Zelengoru. Još su svježa sjećanja na kamere i
potpise.
Oni su sve brže završili. Prvo, imali su
obezbijeđen kamion. Nije se pojavljivao, ali među nama nema niko ko nije
siguran kako i iza toga stoji Munja. Također, po njihovoj priči, i u Depodansu
su se zadržali manje vremena. Na upucavanje, nisu ni išli. Zaduženje, pa pravo
za nama.
Donijeli su i cigarete. Svakome po kutiju.
„Opatija“, dugo je niko od nas nije vidio.
Uzimajući je, odmah mi misli odletješe do
Trebove. Pušku ne mogu, ali će i ovo biti poklon kojemu će se Mufo obradovati. Počastiće i Remziju.
Ali, sve je teže oduprijeti se popratnim mislima.
Munja se, bio nam simpatičan ili ne, previše upleo u naš boravak. Jutros nas je
pozdravio na doručku, skrivajući da već zna šta slijedi.
Otimam se od gorih misli. Vjerujem da se ovdje
nešto sprema, za šta treba puno vojske. Samo smo dobrodošli! Bilo da četnici
spremaju napad, ili naši neko iznenađenje. Šta god bilo, hoću da vjerujem kako
se neće zabaviti. Sve je izglednije kako nam odavde ne vele, sve dok ta
furtutma ne prođe. Odradićemo to, a onda niz Dejčiće, preko Grepka...
Ako, i odmorili smo. Nemamo pravo puno žaliti što
naš boravak nije bio jednodnevan. Valjda nas akcija, koja je izgleda i čekala
da mi zadužimo puške, neće previše iscrpiti. Možda budemo sudionici nečega o
čemu se na Trebovoj bude slušalo na radiju.
S položaja smo malo ranije povučeni. Ne zbog onog
na šta smo prvo pomislili, niti zbog vijesti koja će nas dočekati, već - turnira
koji je organizovan pored Famosa!
Vijest ja nisam sasvim razumio. Prvo čujem da je
poginuo Fadil Đozo, pa da nije - da je samo ranjen. A da je poginuo - Šok!
Pomislih odmah na „našeg“, bi mi ga i žao, kad čujem da nije on, već drugi,
bolji... Đozov pratilac!
Pitam da mi kažu ko je Fadil Đozo, samo čujem da je
bio ljudina, neki važan komandant dolje na Grepku. Čudim se kako se to moglo
desiti na Grepku, kod toliko naše vojske, odmahuju mi glavom, čude se i oni.
Četnička zasjeda, kažu, a ne prestaju vrtjeti glavom. Nabrajaju i ostale koji
su u toj zasjedi poginuli ili ranjeni, ni za koga nisam čuo.
Sliježem ramenima, kontam da ima vremena,
saznaću, biće mi jasno. Prezirem samoga sebe, zašto mi je drago zbog ovog
Šoka. Zar ima toliko veze što tog drugog i ne poznavah!? Valjda, previše
razmišljam o turniru.
***
Prijavljene su četiri ekipe, koliko je i mjesta
odakle nas najviše ima. Nisam previše raspoložen, ali ne mogu ni odbiti Vahida
Rizvanovića. On je jedan od boljih igrača FK Sutjeske, posljednjih godina. Čast mi
je igrati s njim, a niko drugi nije ni bio raspoložen stati na gol.
Nisam se pokajao, ambijent je bio predivan.
Lijepo je bilo slušati gromoglasno navijanje „Fo-ča! Fo-ča!“.
Da smo samo i mi imali opremu, ispunila bi mi se
i druga želja. Finale će biti odigrano uz osvjetljenje, ne sjećam se da sam u
takvim uslovima igrao!
Ali, Konjičani su pobijedili. Kriva je oprema,
ali i Asim Madeško. Da je htio igrati od početka, u čizmama kao i svi mi, sigurno
bi bilo drukčije. Tek je na poluvremenu, od jednog Hadžićana, posudio patike.
Već je bilo kasno. Žao mi je samo Vahida, zalud je ubjedljivo najbolji, sam
nije mogao ništa, a jedno poluvrijeme Madeška - bilo je premalo.
***
Želio sam odgledati drugu utakmicu, ali me Kemura
odvratio. Jele su mu se maline, bilo ih je i u blizini Famosa. Pridružio nam se
i Alija.
Bile su još sočnije nego neki dan. Tope se u
ustima, i stalno traže još. Samo sam na momenat zastajao, prepuštajući se
kratkim razmišljanjima.
Bilo mi je krivo što nismo prošli u finale, zbog
Vahida. Baš mu se igralo.
Međutim, to nije trenutno najvažnije. Munja je,
ipak, događaj broj jedan. Vidjeli smo ga i na večeri, sa smiješkom koji postaje
sve sumnjiviji. Neko reče da je čuo kad se Taibu obratio riječima da ćemo dobro
surađivati.
Još jedan osjećaj me zaokupljivao. Zanemarujući
izgubljenu utakmicu, želeći da Munju pustim vremenu koje dolazi, pogled i misli
sam pružao naprijed, niz cestu. Noć se primiče, tišina traje, osjećaj jača.
Teško je biti siguran da su okolo naše čvrste linije, šuma se doima previše
poroznom, time i ulasci četničkih diverzantskih grupa vrlo mogućim.
Nisu te misli same došle. Mada sam za Đoza prvi
put čuo, pokušavam shvatiti razloge zbog kojih je vijest o njegovom ranjavanju
ovako odjeknula. Da li samo zbog toga, zbog činjenice da su to uradili četnički
diverzanti, provukavši se kroz naše linije. I to, ako je tačno ono što smo
čuli, u sred bijela dana! Razmišljam, ako su spremni na takve akcije po danu,
kako biti siguran noću?
Možda je i to doprinosilo da toliko pretjerujem u
naslađivanju malinama. Srećom, mrak nije kasnio.
***
Vraćamo se pred hotel. Dočekuje nas novo
iznenađenje, opet u vezi s Munjom. Nismo prilazili, niti se zadržavali, ništa
čuli od onog što se tamo pričalo, ali je vanjsko osvjetljenje otkrivalo sliku
koja nije sasvim nerazumljiva. Nešto je drukčije nego je bilo jutros, danas, i
za vrijeme večere.
Opet je Munja govorio, ali sada oštrije. Ožiljak
na njegovom licu se, nekako, jače isticao. Šok je, drukčije nismo mogli ni
zamisliti, stajao odmah uz njega. Već smo ga doživljavali kao njegovu ličnu
maskotu. Taib je, što nas je još manje čudilo, sasvim po strani. Kao da se sve
to njega ne tiče, ili kao da bi se sad najradije izvukao iz toga.
Tu su još trojica. Kemura je jednog poznao,
Zuhdiju Bešovića - Majorova brata! To je dovoljno za ohrabrenje, da mirno odem
do igrališta. Čak stigoh pomisliti kako sve to i nema veze s nama, već s onim
što se desilo jutros na Grepku.
Smjestili smo se pratiti finalnu utakmicu. Tek
što sam se raspitao za trenutni rezultat, tek što mi je laknulo zbog činjenice
da Konjičani već vode, osjetio sam prvo podsjećanje na činjenicu da sam samo
pola sata ranije previše uživao u malinama, koje inače nisam ni volio. Valjda
su me, samo, podsjetile na Trebovu, Kršovinu.
Odšetao sam do obližnje šume, misleći kako će to
biti kraj mojih noćašnjih nevolja.
Vratio se, svjesniji da, možda, tako i neće biti.
Dan proveden na blagom podplaninskom suncu, sat vremena loptanja, bez obzira
što sam stajao na golu, uz par kilograma malina viška, s dodatkom vjetra koji
trenutno duva, čine me vrlo neraspoloženim. Nije mi do utakmice, najsretniji
bih bio da me neko pozove da idemo odavde.
Međutim, izgleda kako je ono što se dešavalo
ispred Famosa bilo važnije od svega, od finala, od stanja u kojem sam ja bio.
Čujem, pominju kako je nekoliko naših i otišlo tamo.
Ništa me ne zanima, samo čekam kraj utakmice.
Jesu li Konjičani sačuvali predost, još manje me zanima. Čekam da čujem kako
oko mene ustaju, kako će se desiti nešto što će mi olakšati.
Umjesto toga, vidim Vahida. Došao je do mene,
zove me na revijalnu utakmicu. Turnir je gotov, ali će svjetlo još gorjeti.
Prilika da mi se ispuni želja, da zaigram „pod reflektorima“.
Neću ga odbiti. Možda mi, od novog preznojavanja,
bude i lakše!?
Stao sam na gol, odmah shvatio da neće biti kako
sam mislio. Jedva da sam znao i ko su mi saigrači. Loptu sam uvijek dodavao
Vahidu ili Madešku. Rezultat me nije zanimao.
Nije bilo poluvremena. Kako je kome dodijavalo,
tako je tražio zamjenu. Neki su izlazili i ulazili. Ja sam uzalud po publici
tražio ko će me zamijeniti.
Kada više nisam mogao trpiti, samo sam izašao.
Nije me ni zanimalo ko je umjesto mene stao ne gol.
Jusuf Juka Prazina
