Na livadi, pod
jasenom,
voda izvire.
Tu se šeće l'jepa
Fata,
vodu zahvata.
Momče joj se s br'jega
baca,
zlatnom jabukom.
„Uzmi Fato, uzmi
zlato,
moja ćeš biti!“
„Neću, neću, ne treba
mi,
imam dragoga!
Jabuke se djeci daju,
da se igraju;
Djevojkama zlatan
prsten,
da se udaju!“
Nismo htjeli ništa slutiti, ali ono što nas je dočekalo,
nikako nije bilo uobičajeno. Svi su bili već postrojeni ispred objekta,
nedaleko od džipa koji je djelomično otkrivao o čemu se radi. Sa strane su
stajali Taib i Šok, sada već naš poznanik, dok je govorio čovjek kojeg ranije
nismo viđali. Nije nam bilo teško pretpostaviti da je riječ o „komandantu“
kojeg je Šok pominjao.
Prvi se utisak činio dobar. Ne zbog ovog
uglađenog čovjeka, u uniformi koja je blještala, već zbog očitog raspoloženja
naših.
Nismo znali šta smo propustili, ali smo stigli na
opušteni dio. Iz stroja su se čuli slobodni zahtjevi, koji su se odnosili na to
što bi trebalo učiniti da naš boravak bude podnošljiviji.
Odlučili smo ostati po strani, sačekati da sve
bude gotovo. Neko će već požuriti da nam objasni.
Nismo dugo čekali. „Komandant“ je obećao da će
učiniti što može, još jednom svima čestitao, najavio skorije ponovno viđenje, a
u polasku i nas pozdravio. Tada smo primijetili i veliki ožiljak na njegovom
licu.
Kada se kampanjola, s njima sve trojicom,
udaljila, mi se uvukosmo među ostale Trošnjane. Nismo trebali postavljati
pitanja, skoro su se nadmetali u prepričavanju.
Znali su mu nadimak, onako kako im se i
predstavio - kapetan Munja. Ko je i odakle je, kakva mu je uloga ovdje, to nisu
ni pitali.
Jednostavno je, u društvu Taiba i Šoka, prije oko
jednog sata, došao tu i zatražio da se postroje. Predstavio se nadimkom, odmah
ističući da je Šok prenio kako smo, prije dva dana, uspješno odgovorili zadatku.
Zatim je pitao, čija smo vojska. Kako je prvi odgovor bio „majora Bešovića“,
pitanje je ponovio još tri puta. Pošto se odgovor nije mijenjao, preformulisao
je pitanje. Sad ga je zanimalo, jesmo li bosanska, odnosno vojska Bosne i
Hercegovine. Tada je dobio odgovor koji je htio.
U nastavku je pokazao kako je upoznat s razlozima
našega boravka, navodeći da to poštuje, ali i da mu je drago što se uvjerio
kako na nas može i ozbiljnije računati, za slučaj da to bude potrebno, a sve za
vrijeme dok smo ovdje.
U tih se nekoliko rečenica predstavio vrlo
autoritativno. Sam je proizveo opuštanje atmosfere, prepustivši da svi kažu
čime nisu zadovoljni u pogledu uslova boravka. Desetak ih se javilo, posljednje
smo zatekli, a pritužbe su uglavnom išle u očekivanom smjeru. Samo je prvi
naveo da je naš jedini problem to što svi nismo zadužili puške, odnosno da nas
naši problemi čekaju na Zelengori. Ostali su priznali da ih boli razlika u
odnosu na druge, gdje su naveli kao osnovno „tanak“ doručak, supa ili mlijeko,
uz predugu pauzu do večere. Udaljenost do vode je, također, glasno pomenuta.
Nešto stidljivije je postavljeno pitanje zašto neke jedinice dobijaju cigarete redovno,
dok za druge nema ni jedna cigareta dnevno. Najtiše je iskazana želja za
dobijanjem uniformi.
Odgovarajući, objasnio je kako trenutno ne
postoji jedinstvena logistika, kako ove neke jedinice dobijaju posebne donacije
u naoružanju i opremi, pa i novcu i hrani, isključivo na njih naznačene. Dodao
je kako se čini sve da se situacija balansira, ali i da to ne ide lako, ni brzo. Kao
potvrda, odnosno najava toga, došle su i njegove završne riječi, u kojima je
obećao učiniti koliko može kako bismo i mi dobili bar nešto od ovoga što smo
tražili.
Otišao je, nas ostavio podijeljene. Zamislili smo
se nad ovim, tražili proziranje njegovih namjera.
Sad su se isticali oni koji
su maloprije ćutali, podržavajući onoga prvog koji je istakao da je naš jedini
zadatak, jedini problem, jedina briga ovdje - ono što nam je naša Komanda i
naredila, a to je biti ovdje do zaduženja pušaka, a onda...
Većini se sve uduljilo, pa ističu neslaganje s
tim da i ovdje moraju gladovati, ako se na Zelengori to već podrazumijeva.
Usput, ni ne bježe od mogućih kakvih zadataka, poput prošlog, ili u vidu
straže.
Probaćemo ostati jedinstveni, mada se čini kako to nije sasvim izvjesno. O Munji još ništa ne znamo, a on se žuri da jeftino kupi naše
povjerenje!
***
U povratku s večere, čekalo nas je takvo
iznenađenje. Cisterna s vodom parkirana, vozač nam je dao nekoliko kanistera,
koje smo brzo punili, kao i čuturice, flaše i sve što smo već imali, a
napomenuo je kako će svaku večer dolaziti u isto vrijeme. Problem s vodom nam
je tako trajno riješen, dok smo večeras dobili još i paket konzervi, za koje
nam reče da će biti dijeljene kao pojačana ishrana, svaki put kada budemo išli
na položaj. Dobili smo i otpakovanu šteku cigareta, uz zahtjev da je pošteno
raspodijelimo, jer će snabdijevanje njima, ipak, biti neredovno.
Ko je sumnjao, sad je još više. Neki nisu htjeli
ni konzervu uzeti. Ja jesam, Munja mi nije bio simpatičan, ali nije ni izgledao
kao neko ko bi zloupotrijebljavao povjerenje. A nije mi ni smetalo još koji put
otići na liniju, brže će nam vrijeme prolaziti.
Igman, Malo polje
