II - 58 / Kao da nismo ista vojska

Čiji li su ono sirotani,

što ulicom idu poderani.

To su djeca starog čika Smaje,                                          

Što no propi kuću i imanje.

Na umoru zadnje su mu riječi:

„Moji sirotani, ko će da vas hrani!?“

Vraćajući se, odlučismo provjeriti koliko je svijet doista mali. Tidža nam je pominjala brata, kojeg je i sama, zbog njegovih obaveza, jedva dva puta stigla vidjeti. Oba puta je stigao samo kratko uvratiti, koliko da se nestigne sresti i s nekima od onih koji su u Babin do stigli prije nas.

Dio svoje mladosti, unazad samo dvije-tri godine, proveo je u našem selu. Iako je to za njega bio težak period, zbog tužne životne priče bilo je to i najsretnije rješenje, da neko vrijeme živi sa sestrom, odnosno porodicom čovjeka za kojega se udala. Mislim da smo mi njega shvatili, i gledali kao pravog člana te obitelji, što je on svojim odnosom prema njima i prema nama, ustvari i bio.

Prvu ukazanu prilku da napusti selo i počne vlastitu brigu o sebi, nikako nije htio propustiti. Tada je samo potvrdio o kakvom je momku riječ. Nije bježao od posla, bio je od onih koji su smatrali da samo pošteno zarađen novac ima svoju vrijednost. Vjerovao je u sebe. A, skromnost je vrlina koju je stekao nesretnim djetinjstvom, ranim ostajanjem bez roditelja i osuđenosti da dugo zavisi o staranju drugih.

Zbog svega se, odmah po završenoj srednjoj školi i odsluženoj vojsci, zaposlio u prvu firmu koja je nudila bilo kakav posao. Mogao je dovoljno zaraditi za podmirivanje skromnih prohtijeva, i osamostaliti se. Ali, nije zaboravio svoje drugo selo, ljude koji su ga u to teško vrijeme prihvatili kao rođeno dijete, nas koji smo ga razumjeli i zahvaljujući čijoj razumljivosti, za sve vrijeme, nije izlagan neprijatnostima koje bi mu, možda, negdje drugdje bile svakodnevica.

Od tada je, sad već prošlo prilično vremena. Ovo je bila iznenadna, ali i rijetka prilika da mu vratimo dug kojim nas je zadužio, povremenim dolascima i dokazivanjem kako postoje ljudi koji prijatelje ne zaboravljaju. Ako je ne iskoristimo, pitanje je kada će se pojaviti sljedeća, kao i ko će je dočekati.

Ostali su odobrili moj prijedlog. Složili smo se da imamo dovoljno ponosa da probamo ući u to Zukino carstvo, kako su s ceste izgledali njegovi bungalovi. Sama činjenica da je i Šućro jedan od Zukinih boraca, nedvojbeno je pokazivala kako su i oni samo borci kao i svi drugi. Njihov komandant, za kojeg čusmo da je dijelom sličan a dijelom sasvim suprotan Juki, ima svoje metode komandovanja, u koje i nemamo namjeru se miješati. Mi, samo, želimo posjetiti starog jarana, našeg Šućru.

Ako nam ne bude dozvoljen pristup među objekte, valjda nam stražari neće odbiti mogućnost da ga makar vidimo. Ako ni to ne bude po pravilima koji tu važe, znaćemo da smo pokušali. Uputićemo pozdrave, bez mogućnosti uticanja hoće li i biti prenešeni.

-          Mi se izvinjavamo – Nail je znao biti vrlo pristojan, što je dokazao u obaraćanju stražaru na glavnoj kapiji – saznali smo da je jedan naš, rođak i jaran, među vama. Voljeli bismo ga vidjeti, ako je moguće.

-          Ako trenutno nije na liniji – ni stražar nije bio neljubazan – samo mi recite kako se zove. Ja ću nazvati, oni će mi reći gdje je!

-          Šućro Serdarević.

-          Šućro? – kao da se malo iznenadio – vi ste njegovi Fočaci?! E, pa znam ja Šućru. Fin momak, i moj je jaran. Imate sreće, baš je ovdje, čiste puške. Sačekajte, sad ću ga ja zovnuti.

Otišao je iza svoga malog objekta, koji je imao ulogu prijavnice, i glasno uzviknuo:

-          Šućro! Imaš posjetu, stigli neki tvoji Fočaci!

Vratio se i rekao nam da ga je zovnuo, mada smo i sami to čuli, a zatim dodao:

-          On je posebno osjetljiv na zemljake, doletiće za sekund – dva puta se okretao nazad i prema nama, prije nego je mogao završiti – šta sam kazo!? Evo ga, ide.

Petnaestak sekundi mu je trebalo da uđe u naš vidokrug. Prepoznali smo ga lako, znali smo koga očekujemo, a i maskirna uniforma mu je savršeno pristajala.

On je bio u nedoumici. Kako smo stigli, nije imao kada uvratiti sestri. Zato nije bio siguran koga može očekivati! Potajno se, dakako, nadao zetu, ili barem njegovom bratu Dževadu. Nije trčao, biće da je tiho žurio, spreman - na vrijeme prepoznati bilo koga.

Svejedno, obradovao se. Grlio nas je i ljubio redom, oslovljavajući imenima. Premalo je vremena prošlo za zaborav, dovoljno za iskrenu radost.

-          Pa, kako ste mi? Šta se radi? Živi ste? – obasipao nas je uobičajenim pitanjima, bez potrebe za iščekivanjem odgovora – nešto mi je Tidža stigla ispričati... Znam sve, ne bih se pravio pametan, ne bih nikom drž'o pridike. Jebi mu vraga, bilo-bilo. Ama, hajdemo ovamo, sad ću ja završiti s puškama. Da popijemo kafu i malo popričamo. Imate li vremena?

Uglavnom smo odgovarali slijeganjem ramena. Shvatio je to upravo tako - imali smo vremena, samo nam je bilo malo neprijatno. U krugu smo jedinice koja po gostoljubivosti i nije na najboljem glasu. A mi, prilično jadno izgledamo, bez obzira na tek zadužene puške, koje nas, uzgred, i jedino čine vojnicima.

Polazimo za Šućrom, shvatajući još nešto. Zukina jedinica nije nepristupačna onoliko koliko se priča. Dovoljno je bilo što je Šućro obavijestio stražara da ćemo neko vrijeme ostati kod njega. Niti su nam puške oduzete, niti je naš ulazak bilo kako evidentiran.

Odmah tu iza, na prvoj ledini, još jedan utisak. Organizacija nam se učini kao u bivšoj JNA, šatorska su poredana kao pod konac, svi pedantno obavljaju svakodnevni zadatak.

-          Alene – obrati se jednom mlađem vojniku – kad završiš i sklopiš svoju pušku, ako ti nije zahmet, sklopi i moju, pa mi je donesi!

-          Nema problema, komandiru! Samo ti hajde svojim poslom.

-          Nije vam ovdje loše – Šemso konstatova ono što smo svi pomislili – nije baš kao što se priča.

-          Kako se uzme. Ja se ne žalim. Disciplina jeste malo jača nego u drugih, mada je i to više poštovanje nego neka strogoća. Mi smo više na liniji i u pokretu, nego ovako. Ipak, neki se red mora znati. Jebiga, malo više discipline, ali i bolja logistika. Pa, koliko ko more izdurati. Naš se sastav stalno mijenja. Jedni ginu, bude ranjenih, jedni bježe, drugi dolaze... Ja sam ovdje od prvog dana, meni je super. Ne bih mijenjao jedinicu. Za sad, ne znam šta se sutra more desiti. Nego, manimo mi to, sad ću je pricakariti kafu, a vi pričajte. Znam ko je i kako stradao, samo me zanima je li iko išta pokuš'o. Kako se nije naš'o neko od vas mlađih, da... Ma, jah, takvi su stari, svugdje...

Odbiti kahvu, nije bilo stida. Činilo nam se da joj miris osjetismo pri samome pomenu, što će se desiti i onima našim kojima ovo budemo pričali. Znali smo da će biti prava, oni je jedini imaju dovoljno. Kod Tidže smo pili mješavinu, sa pšenicom, ali ovo je...

Zauzvrat, pričamo sve što znamo. Precizno, samo najbitnije. Ističemo da je nespretan splet okolnosti doveo do čega je došlo. Mnogo se stvari nije poklopilo, da bi kraj našeg boravka u Trošnju bio drukčiji. Dolazak Bešovića na Trebovu je zakasnio za našom posjetom tom području. Istina o njegovoj brizi za nas, još uvijek je stvar nagađanja.

Malo sam se premišljao kod pominjanja toga, ali sam zaključio kako bi mu i Dževad otkrio taj mogući djelić istine. Nisam htio sumnjati u povjerljivost ostalih, mada sam njih iznenadio više nego njega. Obećali su ćutati, dalje ne širiti, pa ipak im nisam otkrio svoj izvor informacija. Za svaki slučaj, kako bi me savjest manje grizla.

Na kraju smo istakli i sve segmente krivice koja je bila u nama. Sigurno smo unijeli i malo subjektivnosti, opet smo njemu ostavili da izvede svoj zaključak. Priznali smo kako će, i poslije ovoga, s pravom da se pita - da li se moglo više učiniti.

Par minuta je i on pričao. O svome ratnom putu. Opet se isticao skromnošću, nije bilo pretjeranog ushićenja kod opisivanja vojnih uspjeha. Očito je imao više iskustva. S ove distance, on je o svim zadatcima govorio kao o rutinski odrađenim poslovima. Kako je pričao o svakodnevnim smotrama, čišćenju naoružanja ili stražarenju, tako je pričao i o danima provedenim na linijama odbrane, kao i o vremenu učestvovanja u ofanzivnim oslobodilačkim akcijama. Niti jednom nije naglabao o mogućem broju ubijenih četnika, uništenih im sredstava.

Bilo ga je prijatno slušati, bez obaveze puno toga pamtiti. Možda je najvrjednije, najiskrenije priznanje da mu je jedino teško bilo - kada je prvi put bio u akciji. Do njenog početka, a onda je zaboravio sve strahove. Samo je razmišljao da puca u četnika, ako ga vidi, i da se sačuva ako može.

Nismo mu htjeli oduzimati previše vremena. Zahvalili smo se i ponudili da nam uzvrati posjetu, iako će doček biti skromniji. Mi ćemo, jedino, moći „iščeprkati“ gutljaj-dva rakije, onog što je ovdje nedostajalo. Kako nam reče, kod njih je zabranjena, ali se pojedinci snađu. Ima je u Jukinih, mada je i kod njih pod kontrolom. Kao i sve, nabavlja se preko logistike, dijeli samo u posebnim prilikama, kada treba proslaviti neku pobjedu. Nekad im je pretekne, preprodaju je. On se time ne bavi, ne zanima ga, ali zna za neke, i oni kriju od Zuke, mada više „kao fol“.

Dok nas je ispraćao, pomenusmo i preksinoć mu poginule saborce. Saznasmo, bili su to ponajbolji jurišnici.

Usput nas povede da nam pokaže mjesto gdje se to dogodilo. Postajemo svjesniji opasnosti koja dolazi iz zraka. Krater koji je ova krmača napravila, ostavlja nas bez komentara. U njega bi se, bez imalo pretjerivanja, mogao umetnuti kombi, čak i manji autobus. To, zbog prhkog tla... što ima i pozitivnu stranu - veći broj gelera je ostao u krateru. Na nekom tvrđem tlu, krmače vjerovatno prave manje rupe, ali su i smrtonosnije!

Pomenuo je Šućro kako je, neki dan, nedaleko jedna pala koja nije eksplodirala. Nismo je otišli pogledati, dovoljno je i ovo što smo vidjeli.

                                                                    ***

Na putu ka Babinu dolu, sređivasmo najnovije utiske. Svakome od nas se na trenutak javila željica da bi i sami voljeli biti dijelom jedne ovakve jedinice. Sem mirisa kahve, koji je bio dovoljan, od Šućra smo nosili i par konzervi, kutiju hurmi i kutiju keksa. To bi, možda, i odbili, ali tri kutije cigareta, koliko nam je mogao dati, razmišljajući kao njih trojica koji su pušili, nikako nismo mogli.

Ipak, brzo smo istinu pogledali s druge strane. To je najružnije što smo ovdje vidjeli, što otkriva naš položaj niže vrijednosti.

Tu je više jedinica, ili njihovih dijelova, a uslovi nisu svima isti. Kao da nismo ista vojska! Mi smo sa Zelengore došli gladni, takvi ćemo se vjerovatno i vratiti. Neki drugi borci to i ne znaju. Niko ne poriče ono što oni odrađuju, za to se čuje, međutim ni naši zadatci nisu manje opasni i značajni.
               A, možda ovako treba. Možda je ovo početak, možda i mi dođemo na red.

pojas ispod Bjelašnice