Oj, Zumreto, dušo
moja,
da si bliže dvora
moga,
češće bih ti dolazio,
Drinu vodu pregazio.
I sinoć sam dolazio,
vezen jagluk izgubio. 9. avgust
1992.
Ako si ga, dušo,
našla,
operi ga, vrati mi ga.
Drina voda plaha
r'jeka,
ja djevojka isprošena.
Nit' ću prati, nit' ga
slati,
već ću njime suze
trati!“
Jučer smo, još jednom, pričali o nepredvidivosti
sudbine. Dan ranije nam nije bilo jasno zbog čega smo odvedeni na Straište, da
bi nam se poslije samo kazalo.
U jednom naletu, četnici su gađali plato
Bjelašnice. Izbacili su tri „krmače“, od kojih je jedna direktno pogodila Zukin
logor. Panika je nastala u bungalovima, među izbjeglicama, gdje srećom nije
bilo stradalih.
Među Zukinima, panike nije bilo. Brzo su krenuli
ka skoliništima, ali svi nisu imali sreće. Jedan je poginuo na licu mjesta, za
drugog je put do Igmana bio predalek. Još desetak ih je, lakše ili teže,
ranjeno.
Nas je sudbina sklonila. Vrlo malo se nas
vezivalo za Babin do, tako bi bilo i prekjučer. Ovako, oni koji nisu imali
puške ostali su na okupu, u nadi da će, možda, situacija otkriti neku „rezervu“.
Dan poslije, sve je opet podsjećalo na staro.
Većina nas se, ponovo, odlučila prošetati bungalovima. U priči sa Remzom,
saznali smo zašto još nismo vidjeli Zumru Barlov. Ona je tamo, na Igmanu,
pomaže u kuhinji. Prije par dana ih je posjetila, nagovarala da joj se
pridruže. Njih dvije, Remza i Fatima, za razliku od Tidže i Zehre, priznale su
zainteresovanost.
I mi smo se zainteresovali za tu priču. Nas
četvorica: Zaim, Nail, Šemso i ja, za danas smo dogovorili posjetu Zumri.
***
Hotel Igman se predstavio ozbiljnijim od svih na
Bjelašnici. Nije nas to čudilo, sem vojne policije, unutra je i sanitet. Tu na
ručak dolaze, i iz Depodansa, zaduženi za prihvat i raspodjelu pušaka.
Ipak, Zumra je lahko našla vremena. Kolegice su
je oslobodile trenutnih obaveza. Objasnila je, kako je svakako imala u planu
danas ponovo otići do Bjelašnice, vijest o dolasku nekih novih je konačno
stigla i do nje, a trebala je vidjeti i šta su Remza i Fatima odlučile.
S njom, neke uvodne priče nije bilo. Skupa smo
bili na Trebovoj, a ono što smo mi saznali ovdje, ona je prije. Zato je ona
požurila da nam otkrije jednu svoju tajnu, zbog čega joj je i trebala Remza,
ili Fatima. Uz molbu da je, bar neko vrijeme, ne otkrivamo njenima!
Preko jedne poznanice, s kojom nas stiže na
brzinu i upoznati, dogovorila je novi angažman. Kuhinju će napustiti, mada se
ne žali da joj je loše, naprotiv, s ponosom će pamtiti dane kada je, na neki
način, pomagala onima kojima je pomoć najpotrebnija, ranjenicima. Međutim,
javila se želja da bude još konkretnija.
Zbog specifičnosti poslova, u četi vojne policije
se pojavila potreba angažovanja i određenog broja djevojaka. Nije se puno
lomila, ipak je zanimalo i naše mišljenje.
Nail se smijao, Šemso se muči da povjeruje u to,
Zaim se zamislio, dok ja nisam znao šta da mislim. To je trajalo oko pet
minuta.
Nail se prestao smijati, Šemso je povjerovao, a
ja sam shvatio o čemu je Zaim razmišljao. Već smo joj mogli čestitati na
hrabroj odluci.
Bili smo i ponosni na nju. Možda je, samo, ranije
nismo dovoljno poznavali!? Ili, nismo razmišljali o tome. Da jesmo, ranije bi
prepoznali to nešto posebno u njoj. Ako se za vojnog policajca dovoljno takav
roditi, ona je imala sve što joj je potrebno!
Shvatila je našu iskrenost, a mi njenu skrivenu
poruku. Njene ćemo poštediti brze sikiracije, ali nećemo propustiti priliku da
ostalima ispričamo. Kada čuju, valjda će shvatiti da za ovu Bosnu manje ne
smiju ponuditi!
***
Neće Zumra još u policiju, a pošto joj je trenutni angažman u kuhinji to nam nije bio problem prihvatiti njenu ponudu da ostanemo i na ručku.
Koji u osnovi i nije bio bolji nego što je služeno u Famosu, ipak je sala, ambijent bio ugodniji. Ali, tek nešto treće je ono zbog čega će mi biti baš drago što smo ostali.
Bili smo pri kraju s jelom, u salu je ušao dječačić od desetak godina, u pratnji dva prava vojnika, on u crnoj, rekao bih paradnoj, jasno i specijalno krojenoj vojničkoj uniformi. Ne bih rekao da je ikome drugom privukao posebnu pažnju, što će reći da su naviknuti na njega, ipak Zumri nije promaklo moje čušenje, nerazumijevanje.
- Ko je ovo? - pitao sam, znajući da je primijetila moju zbunjenost, te osjećajući da će mi znati odgovoriti.
- To ti je Teo. Nisi ga viđ'o? - nakon što odmahnuh glavom, nastavi - Teo je Čedov sin. Čeda Domuza. Onog što je prije deset dana poginuo, kad se Rogoj oslobađao. Srbin je, ali malo je takvih boraca. A mali, isti on.
To sam već mogao zamisliti. Sad me malo iznenadi kako ova trojica pokazaše da su oni u ovih nekoliko dana puno više čuli o tome. Mogu reći da se malo i stidjeh što mozaik o takvom heroju sklapam ovako parcijalno, no s druge strane sam sretan što mu upoznah sina, makar i tim, samo jednim pogledom. Također, iako je vjerovatno rano da vagam koliki sam vjernik, osjećah kako je Čedo već ponosan na svoga sina.
I Zumra je govorila o tome, naglasivši i kako je upoznala i Čedovu ženu Vesnu, koju također predstavi biranim riječima.
Bilo je ugodno biti u društvu Zumre, slušati je kako razborito i prkosno govori, te se tako brzo uvjeriti kako je ozbiljna u svojim namjerama.
Koliko smo poštovali njenu odluku, toliko i njene
obaveze, odnosno razumijevanje njenih kolegica. Prije nego se pozdravismo,
dogovorismo vrijeme kada će ona večeras doći kod Remze, zakazasmo novi susret,
kada ćemo se i bolje ispričati.
Igman
