Soko leti preko
Sarajeva,
srebrnijeh nogu do
koljena,
pozlaćenih krila do
ramena,
biserli mu kruna nad
očima.
Gledale ga Sarajke
djevojke:
„Oj, Boga ti,
siv-zelen sokole,
gdje si bio, koga si
dvorio?
Ko je tebi noge
oknivao,
ko li ti je krila
pozlatio,
i ko ti je krunu
nakitio?“
„Oj, Boga mi, Sarajke
djevojke, 7. avgust 1992.
dvorio sam pašu
Ali-pašu!
U paše mi tri šćeri
bijahu;
starija mi noge
oknivala,
a srednja mi krila
pozlatila,
najmlađa mi krunu
nakitila.
Najmlađa mu najljepša
bijaše,
često babi na ćošak
iđaše
i šećerli kahvu
donosaše.
Nju mi babo
Sevdi-đulom zvaše;
mila majka
'Sevdi-zlato moje',
mio dragi 'Sevdi-srce
moje'!“
Drugi dan s puškama, pa Alija i ja požarni. Neka,
bolje i to nego da s naoružanjem idemo na doručak.
Pričali smo o jučerašnjem danu. Naravno, najviše
o Šemsovom izvještaju.
Usporavamo priču, kako se, po našem računanju,
primiče vrijeme kada bi se trebali pojaviti oni koji su najbrže jeli. S tim
mislima, povećava se i naš osjećaj gladi.
Međutim, kad spazismo da se istovremeno i žurno
približava cijela grupa, znali smo da se desilo nešto nepredviđeno.
-
Šta je bilo? –
pitali smo Zaima i Naila, koji se malo izdvojiše.
-
Četnici napali!
Znali smo šta nam je činiti. Ubrzo ćemo, svi koji
smo ih prekjučer zadužili, imati puške na ramenima.
-
Ako ste vi
gladni, idite jesti – ponudi se Kemura – dajte meni i Adi puške.
-
Neka, hvala –
bez razmišljanja odgovorih – neće nam biti prvi put da preskočimo doručak!
Skoro smo trčali prema Famosu. Bez riječi, ali s
mislima. Ne znamo ni od kuda četnici napadaju, gdje idemo i koliko ćemo ostati.
Ipak, vjerujemo da će nam biti lakše nego ovima što su ostali. To i jeste
najveća mana Babinog dola, izolovanost od koncentracije vojske i izloženost
porama Bjelašnice.
Pred Famosom nas je čekao Taib. Ali, nije bio
sam. Uz njega vidimo mladića nižeg rasta, debljeg i crnije puti.
On se i obratio:
-
Odlično!
Komandiru, povedi ih za mnom! – prema naglasku smo odmah shvatili da je Šiptar.
Njegov nadimak nas neće iznenaditi, a tako će nam
se i predstaviti, Šok je manje-više uobičajeno za sve Šiptare u tuđini.
Iznenadilo nas je njegovo prisustvo. I ponašanje,
Taibu je dao da vodi stroj a sam se držao iznad svih. Najgore, Taib je to
prihvatao. Kao što nam nije bilo jasno gdje i zašto idemo, tako ni šta je ovako
djelovalo na Taiba: strah, lična sujeta ili prisustvo Šoka!
Ćutao je. A ovaj je sve vrijeme pričao, kako se
to u narodu znalo reći - nije uvlačio jezika. Govorio je slobodno, preglasno za
čovjeka koji u susret četnicima vodi pedeset ljudi!
Svakim je korakom u našim očima postajao
nadmeniji, širio naše sumnje. Nije nam se sviđalo, niti činilo normalnim,
predstavljanje situacije u kojoj jedino on ima pravo da govori, mi ostali samo
da ćutimo i slušamo.
Iako dobro prepoznatljivim šiptarskim naglaskom,
govorio je dosta razgovjetno. Ali i nepovezano. Ni sasvim uvjerljivo. Izgledalo
je, samo s jednim ciljem, zadobijanjem autoriteta.
Kada nas je zaustavio, to je bilo još izglednije.
Niti smo šta čuli, niti vidjeli...
***
Šok se ponašao kao da nije tako. Objasnio nam je
da se trebamo lagano razvući i zaposjesti linije odbrane. U paru, po dvojica.
Bar nije žurio, mogli smo se nekako grupisati.
Mi Trošnjani se držasmo skupa. Istina, nismo
stigli do kraja izraziti želje. Tako, mene zapade Nail. Nisam bio nezadovoljan,
danas se doimao pouzdano, ohrabrujuće.
Možda nismo imali sreće u izboru mjesta. Imali
smo ispred poveći grmen, dobro će nas zaklanjati, ali je desno od nas ostalo
puno nepokrivenog prostora. Susjede na toj strani nismo čak ni vidjeli. Čistine
je bilo i iza, ukoliko budemo prisiljeni na povlačenje, neće nam biti lahko.
Lijevo je situacija bila bolja, tu odmah su bili Zaim i Šemso, nedaleko Alija i
Abid, ako sam dobro vidio.
Dok tog prvog utiska postanemo skroz svjesni, odlučih
sabrati čega se sve putem naslušasmo.
Šok je, u nekoliko navrata, pominjao ranije
borbe. Uvijek su četnici napadali, naši ih uspiješno odbijali. Nije preskočio
ni glavni događaj, oslobađanje Trnova. Ushićeno je dočaravao i uspjehe naših
jurišnika, ističući kako bi tako trebao izgledati i svaki bosanski vojnik.
Vjerovatno se radilo o istinitim događajima, možda dijelom preuveličanim, s
upitnim njegovim ličnim učešćem. Možda je većinu čuo od drugih. Tako se činilo,
pošto je odavao sliku nestašnog dječačića koji se hvalisao, pred još manjom
djecom, nestašlucima za koje je sam vjerovao da ona nisu kadra izvesti!
Od drugih, imenom je jedino pominjao Čeda Domuza.
Obavezno, stalno dodajući i - pokojni! S tim da njegovu pogibiju nije opisao,
valjda se nije uklapalo u ono što je želio reći.
Između ovih sitnih pričica, često je napominjao
kako ćemo uskoro i sami imati priliku nešto slično doživjeti. Tada bi u nama
javio i sumnju da je sasvim zdrave pameti, umjesto da je samo loše informisan!
Stizao je u nekoliko navrata istaći i svoju
odanost Allahu, citirajući neki ajet iz Kur'ana. Kao da nas je time želio
dodatno provjeriti, ne skrivajući zadovoljstvo osjetivši kako tada, ipak,
nekima pobuđuje povećanu pažnju.
Između svega, kompletna situacija do daljnjeg za
nas ostaje tajna. Najviše, njegova uloga u njoj. Da bi lakše saznali, pustili
smo ga da je odigra do kraja!
***
Kad mi je misli ponestalo, a već se pola sata
ništa nije ni učinilo, kamoli desilo, znajući da ni Nail nije ljubitelj nejasne
šutnje, očima sam tražio da prvi progovori.
-
Šta ti misliš,
za ovog Šoka? – to se uskoro desilo, a potvrdio je da smo o istom razmišljali.
-
Nemam pojma šta
bih ti rek'o, ako je tačno što govori - nije loš!
-
To te i pitam.
Ako je i pola ovog tačno, on je dobar. Meni je najgore: niti znam ko je, ni
odakle se stvorio. Nešto kontam, mog'o sam i ja ovako doći, dati uzbunu, svesti
vas ovdje i glumiti heroja.
-
Nisi. Tebe znamo
– našalih se, tek da potvrdim kako ga pratim.
-
Nisam tako ni
mislio. Ne vas, neke druge. Koji me ne znaju. Bahnem, proderem se „Uzbuna!“, svi
skoče, niko ništa ne pita, a svi u mene blehnu k'o u Boga. Odvučem ih negdje,
držim dok mi se kurcu hoće, na kraju kažem kako su četnici napali na nekom
drugom kraju a oni tu bili za svaki slučaj. Je li tako?
-
Bi li se i ti
hvalio?
-
Što ne bih. Koji
bih ih kurac onda i vodio. A i bolje bi me slušali!
-
Kako ko! Vidiš,
mene Šok nije baš ubijedio. Mada, sad nešto kontam, još bih i volio da nas
četnici napadnu. Imamo sjajan pogled naprijed, zalegnemo u ovaj grm...
-
Ne seri. Nemoj
misliti da je mene nešto strah, ali ja znam što bi ti volio da danas budemo
napadnuti! Tebi se proba ova puškica. Vidiš, ja ne bih. Zaboli mene za Šoka, ja
samo jedva čekam da i ostali dobiju puške pa da svi zajedno što prije mičemo
odavde. Jebe mi se i za Bjelašnicu, neka svako brani svoje. Naši su četnici oko
Trebove, neka tamo napadnu. Tamo bih ja birao gdje ću ih čekati. Vidi ovo,
desno niđe nikog, iza - sto metara do šume. A, koliko metaka imamo? Još, uvijek
jedan oduzmi. Zapamti, na zadnjem je ispisano tvoje ime. U mene - moje.
-
Dobro, nije baš
sto metara do šume. Ali, vidi, ko bi rek'o da ti znaš tako lijepo pričati.
-
Ti misliš da si
samo ti pametan!
-
A-ha. Jebeš moju
pamet, umrijeh od gladi. Ni doručkov'o nisam.
-
Kurac bi im ja
mak'o bez doručka. Bjelašnica i Igman, puni vojske. Odjednom, spali da ih mi
branimo. Bude li ovo zajebancija, ja ću nekom jebati mater za ovo!
-
Nemojmo se
nervirati. Nije mi toliko prigustilo, imam ja u ruksaku suhih šljiva. Ja, više
nikad i nigdje, ne idem bez bar par komada. Evo, ovog ću momenta koju metnuti u
kljun... Oli i ti?
-
Ne bih još
kvario doručak. Ali ako se ovo oduži, ne budeš li mi dao, oteću ti. Ako nisam
pametniji, jesam jači od tebe!
Malo smo ušutili. Da bih ja obavio što sam rekao.
Potom smo se vratili priči. Prešli smo na druge
teme. Neizbježno smo razmijenili mišljenja o onome što smo čuli da se dešavalo
u Partizanu, među našim zarobljenim ženama. Podudarala su se. Nismo se
razlikovali ni u ocjenama onoga što smo mi proživjeli na Trebovoj, na ovome putu
i ovdje. Slično smo gledali i na različitosti Zaima Bešovića i Juke Prazine.
Svratili smo malo i u dalju prošlost.
Prisjećajući se nekih nestašluka, poglede bacismo na jabuke iza nas. Još su
prilično zelene, ali i mi radoznali.
Jedino se nismo mogli dogovoriti koji će se
popeti. Uspjeli smo zainteresovati Zaima i Šemsa, koji nam se pridružiše. Za
Zaima je veranje na jabuku bio izazov.
Tek što nam spusti nekoliko komada, tek što mu
potvrdismo kako naša očekivanja nisu iznevjerena, moradosmo prekinuti s
otimanjem od prirode.
Zatutnjalo je nebom!
šuma ispod hotela Famos
