Umihana,
hadži-Jusufage,
na Vrbasu abdest
uzimaše.
Kraj Vrbasa ibrik
ostavila,
papuče je vodi
okrenula, 6. avgust
1992.
da svi misle da se
utopila.
Vrbas-vodi lete sa
svih strana;
Umihana, u sred
đulistana,
čeka Ibru, aš'ka i
sevdaha.
Bilo je blizu tri po podne, neko predloži da
svratimo u Famos. Kako bi čuli vijesti, mada je bilo i toga - da bi i ovdje
bili viđeni s naoružanjem. Ali, zasigurno, niko nije znao da smo samo navedeni
šapatom sudbine, kako bi čuli vijest čije će nam prepričavanje ispuniti ostatak
dana.
Reporteri su se javljali, sa zapada i sjevera
naše zemlje, zatim s juga i istoka, što je nama svakako interesantnije.
Naravno, najnestrpljivije iščekivasmo javljanje našeg Šemsa Tucakovića.
Do sada smo, uglavnom, bili naviknuti na njegove
gotovo identične izvještaje. Svodili su se na vijesti koje su svjedočile o
stradanjima muslimanskih civila i sela. Pri tome nije imao potrebe da laže bilo
šta, divljanja četnika u našim krajevima bila su intenzivna. Ono što, možda,
nije sasvim odgovaralo istini i što je nama izgledalo kao malo pretjerivanje je
njegov manir da u tome koristi topografsku vojnu kartu.
Tako je, naše malo selo, od trideset pet kuća i
nešto više domaćinstava, razdijelio na „više sela i zaselaka“. Istina nije
promijenjena, zločin nije uvećan niti smanjen, broj poginulih je ostao isti,
što je i jedino važno. Šemso je, očito, želio i psihološki djelovati na
slušatelje.
Izvještaj koji je sa Zelengore, po našem izlasku,
njemu poslat, glasio je otprilike ovako:
Trećeg jula su četničke jedinice izvršile
napad na selo Trošanj, koje su do temelja spalile. Pri tome su počinile niz
stravičnih zločina, ubivši više od dvadeset žitelja ovog sela, uglavnom
muškarce, dok su zarobili više od polovine, mahom žena i djece, čija je sudbina
neizvjesna. Najsretniji, njih šezdesetak, izbjegli su četničkoj kami i
svjedočeći o najstrašnijim zločinima u ovom kraju, stigli do slobodnih
teritorija. Spasila se, dakle, tek trećina mještana.
Međutim, izvještaj koji je otišao u eter,
izgledao je nešto drukčije:
Divljanje
četničkih hordi, i više puta potvrđenih zlikovaca, nastavlja uzimati krvavi
danak u selima fočanske opštine. Na meti ovih zvijeri, obučenih u četničke
uniforme i do lakata okrvavljenih ruku, okupljenih oko samozvanog vojvode Gojka
Jankovića, ovih dana su se našla sljedeća sela: Mješaji, Bista, Stupovi,
Džikovine, Lađenici, Trošanj i Barice. Sva su do temelja spaljena. U svom
divljanju, četnici nisu pošteđivali ni žene i djecu. Pucali su na sve što se
kretalo, tako da su pobili i zvjerski pomorili više desetina mještana ovih
sela, dok je veći broj zarobljen i odveden u konc-logore u Foči. Njihova
sudbina je i dalje neizvjesna. Oni najsretniji su uspjeli uteći ispod četničke
kame, da svjedoče o onom što se dogodilo!
Broj poginulih je, srazmjerno broju pobrojanih
sela, djelovao manje strašno. Efekat koji je on postizao, nama se nije činio
posebnim. Onaj ko nije poznavao naš kraj, činjenicu da je naše malo selo
potpuno okruženo srpskim selima, sticajem okolnosti prepušteno samo sebi, iz
njegovog izvještaja je mogao steći skroz pogrešnu sliku.
Osim što je postojala i druga istina, koja je
govorila o sličnim dešavanjima duž i širom cijele Bosne i Hercegovine, koja je
stradanje svakog mjesta, tako i našeg, svodila samo na puke brojke, niko više
normalan nije mogao ni obraćati pažnju na broj sela koja su četnici spaljivali,
kao ni da prebrojava ubijene i poklane...
Pošto se jučer nije javljao, danas smo bili
sigurni da hoće. Iako smo vjerovali u još jedan, kao po kalupu rađen izvještaj,
svi smo ušutjeli kada je najavljen. Zbog prebrzog govora, samo tako stvorenom
tišinom mogli smo ga razumjeti:
-
U blizini linija
naših boraca na Grepku, danas su naši izviđači pronašli četiri, za sada
neidentifikovana ženska tijela. Već u fazi raspadanja, samo odjeća potvrđuje da
se radilo o ženama. Pretpostavljamo da se radi o ženama koje su četnici
prethodnih dana zarobljene držali u nekom od konc-logora u Foči ili okolini.
Njihovo dovođenje u područje izvan svih naselja, samo ukazuje da su prije smrti
mučene i vjerovatno seksualno zlostavljane. Nisu se potrudili ni da uklone
tijela, valjda računajući kako će to umjesto njih obaviti divlje zvijeri, kojih
u ovim krajevima ima poprilično. Ovakvi dokazi četničkih iživljavanja nad
nemoćnim civilima, samo jačaju moral naših boraca...
Kraj izvještaja nismo sasvim razumjeli, govorio
je o čvrstom držanju naših linija i pored stalnih pješadijskih i artiljerijskih
napada.
Zadržali smo se na prethodnoj laži, koja je imala
opravdanje. Na ovaj je način otklonjena sumnja, ako je među četnicima i
postojala, o pogibiji žena koje su slali na ugovaranje razmjene!
Komanda na Grepku je održala obećanje njima dato,
poslije prihvatanja da ostanu na slobodnoj teritoriji. A ovo je i kod nas dodatno uvećalo nade da će njihova djeca, svakako i ostali zarobljenici, jednog dana
također dočekati slobodu.
Mogli smo otkloniti i ono malo sumnje u
ispravnost toga što je Komanda na Grepku uradila. Plan je ispao savršen, uz
nesporno novinarsko umijeće doktora Tucakovića, koji je bio više nego
ubjedljiv, bio je garancija da će uroditi plodom i da će četnici nasjesti.
Možda smo i prvi put konkretno spoznali kako
novinarska laž može biti korisna u ovakvom ratu. Šemso je dokazao vičnost
poslu, čak i kada situacija nalaže zanemarivanje novinarske etike koja podrazumijeva
tačnost izvještavanja!
Znali smo kako je izbjeglicama smještenim u
bungalovima „obaveza“ slušanje svih vijesti, nije bilo sumnje da je ovo tamo
već odjeknulo.
Žurili smo
Babinu dolu. Gore je bio samo jedan radio. Štedile su se baterije, slušale
samo večernje vijesti.
Rasim Čorbo, Šemso Barlov, Zehra Pekas, xxx, Miralem Pekas, Enver Pekas, xxx, Ibro Barlov, Ziba Barlov, Remza Čorbo, Jasna Barlov, Azem Barlov.
Smajo Pekas, Armin Pekas, Remzija Čorbo, xxx, Dževad Ćerimagić, Ramiz Sejdin, Zulija Čorbo, Avdija Sejdin, Mufik Ćerimagić.
