Bjelašnico,
visoka planino,
s
tebe mi se vidi Sarajevo:
Na
Miljacki Careva ćuprija,
na
njoj sjedi Ziba Šerifija.
Na
Zibi su crne pantalone,
na
glavi joj kapa od nizama.
Pokrila
se crnom abahijom.
Tu
mi šeće Tuzla-kapetane:
„Živ
ti, lale, hoćeš poći za me?“
„Rašta
neću za takvog junaka?“
Osjećam se nekako lijepo. Nikada se nisam ovako ponovio.
Istina, odjeća i obuća su stare i otrcane... ali je novo što je važnije, što
nikako ne imadoh!
Nisam bio izuzetak, jednako su se osjećali i
ostali. Izuzmemo li dio puta koji je prolazio kraj Jukinih, ostatak smo prošli
opušteno, stalno se dovikujući, nagađajući ono što nismo znali. Nismo marili za
Taibova upozorenja, danas je bio naš posebni dan. Naš drugi, ratni rođendan.
Nigdje nije pisalo, ali sam već mogao čuti
nekoliko mogućih zemalja porijekla. Tako sam jedno vrijeme o ramenu nosio austrijsku,
zatim njemačku, istočnonjemačku, češku, mađarsku, poljsku, pa čak i japansku
pušku. Ne razumijevah one koje su glasno iznosili svoje pretpostavke, podatke,
tvrdeći da su za njih čuli, neki čak negdje i gledali, na televiziji ili
slikama. Čudilo me, onu noć nikome za oko nije zapela, a sada sve o njoj znaju,
ko ih je proizveo, da su kratkog dometa i neprecizne, lahko lomljive, da im se
cijev lako grije i da ne može dugo trajati... Podatci variraju, ne mogu nikom
vjerovati. Jedino ću pokušati odgonetnuti - čija je.
Pouzdane informacije nema, odlučih izabrati jednu
od ovih varijanti. Da zabilježim u dnevnik, a ako kad saznam tačno, neće mi se
biti kasno ispraviti.
Po izgledu je bilo izvjesno da pripada porodici
kalašnjikova. To je moj izbor sužilo na tri mogućnosti: da je stigla iz
Poljske, Češke ili Istočne Njemačke. Pošto je nedavno srušen Berlinski zid i
došlo do ujedinjenja Njemačke, to sam pretpostavio kako bi to mogla biti
najrealnija opcija. Vjerovatno se pojavio određeni broj pušaka koji je trebalo
uništiti ili prodati, a logično je da se to, onda, većinom odnosi na istočni
dio. Osim toga, trenutno su nam Njemci sigurno veći prijatelji nego Poljaci ili
Česi.
Stižem, tako, s ostatkom kolone, i sa svojom
istočnonjemicom, i do strjeljane. Zapravo, to je ono u šta je trenutno
pretvoren dio spust staze. Gledajući uz nju, prvo što mi pade na pamet je da
bih se ja teško usudio niz nju i strčati, kamoli spustiti skijama.
Srećom, ili nesrećom, ovdje smo iz nekih drugih
razloga. Najprije svi dobivamo obavijest kako u rapovima imamo šeme koje će nam
otkriti kuda bi trebalo, po ocjenama stručnih strijelaca, da puške nose. Malo
sam se iznenadio otkrivši kako je moja puška skoro savršena, posebno poslije
uzdaha mnogih drugih, čije su manje, ili više, podbacivale ili prebacivale,
odnosno nosile lijevo ili desno. Pomalo me bi strah ostalima to reći!
Javih se u grupu koja će otići po pakete boca,
kojih je bilo u blizini, namjerno skupljanih za ovakve svrhe. Usput smo saznali
i pravila upucavanja.
Pet boca će biti poredano na udaljenosti od
pedesetak metara. Istovremeno će petorica i gađati. Kad svi prođemo tu daljinu,
boce će biti postavljane na sto metara. Ukupno smo dobili po šest metaka,
upucavanje će trajati dok imamo municije.
Prisjetih se Trebove, opet sebi postavih sličan
cilj. Samo, savladati tu prvu daljinu. Da ne budem najgori.
Trema mi je nestala kada je na me došao red.
Nisam siguran da je udaljenost baš pedeset metara, boca se dobro mogla uzeti na
nišan. Bila bi i bruka, ne pogoditi iz prve, pogotovo ovako preciznom puškom.
Zato su samo rijetki, već ovdje potrošili više od jednog metka.
Kada je daljina povećana, još kad se uvjerih kako
je opet manje nego što je rečeno, ili su u mojim sjećanjima nogometna igrališta
drukčijih dimenzija, pomislih kako će nam prije nestati boca nego metaka.
Ipak, neki su ovdje završili. To je odmah
pripisano puškama, uz pomoć ostalih su potvrđena već ubilježena odstupanja. To
i jeste cilj.
Ali kada su prve boce iznešene na treću zaravan
po redu, u jedno sam bio siguran. Tu će se i završiti moje upucavanje. Međutim,
sigurno neću biti ni jedini. Trebala je velika koncentracija uopšte bocu
vidjeti, a ne je još staviti u sredinu nišana, odnosno onamo kamo puška nosi.
Ničiji me promašaji nisu čudili, kao pogotci
petorice. Prije mene. Da je jedan uspio, rekao bih da je slučajno. Možda bih,
onda, i ja pokušao. Ovako, imao sam drugu ideju.
Oprobaću svoj prst. Prebacujem regulator paljbe
na rafalno, pokušaću ispucati rafal od samo dva metka.
Nisam vjerovao, ali sam uspio. Objasnio sam ostalima
šta mi je bio cilj, dodajući ovim puškama novi epitet.
Ideju o mome preostalom metku, poslije mog
priznanja da ga ja mogu samo „onako“ ispaliti, imao je Vahid Rizvanović. Od
ukupno njih šest, koji su prošli sve tri daljine, jedini je imao još samo dva
metka. Nije imao sreće kod zaduživanja, dobio je pušku s najvišim odstupanjima.
Još na prvoj daljini je u to posumnjao, što ga je i koštalo tog jednog
promašaja.
Nisam se protivio, smatrao sam to i poštenim.
Svakako je upucavanje gotovo, ostatak se pretvara u nadmetanje šestorice
najboljih.
Trebao je dobrovoljac koji će naći još jednu
zaravan, pedesetak metara iznad, i tu postaviti jednu bocu. Da uslovi budu
svima isti, a za svaki slučaj imati još koju spremnu. Javio se Šemso Barlov.
Prvo što pomislih, kada vidjeh da je našao što je
tražio, je da je zalud nosio ostale boce. Ni on se nije jasno vidio, nisam siguran
kako bih ja na toj udaljenosti i čovjeka pogodio. Mislim da će svi pucati po
sjećanju gdje su vidjeli da je metnuo bocu.
Ipak, neću se zakleti. Ni na prethodnoj daljini
nisam vjerovao da iko ima šansi, pa opet sam šest puta čuo kako pršte komadići
stakla, pri čemu sam i tada bocu više nazirao nego vidio.
Zurio sam u tom pravcu i čekao da se čudo desi.
Ono se, ipak, nije desilo. Izmijenjali su se, jedan za drugim, i svaki je od
Šemsa dobio potvrdu da bocu ne treba mijenjati.
Takmičenje je, tako, završilo bez jednog
pobjednika. Upucavanje je, međutim, pokazalo da je pravi pobjednik - naša nova
puška. Osim što smo već znali za njenu praktičnost, sada smo se uvjerili i u
njenu preciznost, čime su demantovani svi koji su bili načuli da je namijenjena
samo za jurišnu, blisku borbu.
Tome ćemo dodati još nešto, niko od nas nije
ostao ravnodušan na zvuk koji je pravila. Glasnija i od ciganke, i svih drugih
kalašnjikova, glasom je podsjećala na kakav puškomitraljez. Zato, neko stiže
ispričati anegdotu koju je jučer čuo. Nije ovo prvi kontigent ovih pušaka, nije
se meni neku noć učinilo, jer već ih ima i negdje na Goraždanskom ratištu. Čuli
su, da su tamo, neki četnici već jadili kako ih je napala grupa naše vojske, u
kojoj je svaki drugi imao mitraljez.
Ako, deraće „mitraljezi“ i po Trebovoj!
Trošnjani
(III generacija)
Zekira Pekas, Fadil barlov, Džemo Pekas, Ferid Pekas, xxx, Mina Pekas, Ramo Ćerimagić, xxx, Muniba Pekas, Ibro Barlov, Velija Barlov
Safet Čorbo, Remzija Čorbo, Zehra Pekas, Salem Čorbo, xxx, xxx, xxx, xxx, xxx
