II - 51 / Ruka mi je drhtala

L'jepo cv'jeće, al' je r'jetko,

jedva za dan kitu nabrah.

Svakoj momi po struk dadoh,

maloj momi ne dostade!                                                     

A ja skidoh mali prsten,

mali prsten s malog prsta,

te ga dadoh maloj momi.

Još prije postrojavanja, procurila je vijest o stiglom naoružanju. Neki u to nisu spremni povjerovati, dok svojim očima ne vide. Ja sam imao san, ali i u njemu nešto što me još bunilo.

A na postrojavanju, nestade dio moje zbunjenosti. Taibovo obraćanje je popraćeno našim negodovanjem, nevjericom da se moglo desiti da u jednom kamionu stigne svega pedeset pušaka.

Još više smo negodovali pominjanjem mogućnosti da ove puške prepustimo drugima, pošto ih svakako nema dovoljno za sve. Neki su to shvatali već dogovorenim, i sad samo našim ubjeđivanjem da to mirno prihvatimo.

Glasna protivljenja, ipak, nisu bila uzaludna. Jedinstveni smo bili, nijednu priliku ne treba puštati, makar uslijedilo i ono što neće biti sasvim lako - kako izdvojiti tih nekoliko koji će se danas osjećati drukčije od ostalih.

            Imunih na prisustvo takve nervoze nije bilo. Možda sam ja malo više vjerovao u snove, pa sam djelovao prilično miran. Sigurno da tako ne bi bilo, da noćas ostah uskraćen za Mladenkin poljubac.

            Bio sam u pravu. Taib je donio odluku, koja će mene uvrstiti među zadovoljne. Poslije sebe, i onih koji su bili kao u ulozi komandira odjeljenja, a sve da bi nas predstavio kao nešto ozbiljniju vojsku, na spisak je stavio vodiče, kao dužnu zahvalnost njihovom trudu, dok je ostale redao po abecedi.

            Tako se nađoh pri čelu stroja koji je postrojio kroz jedan sat. Naprijed su bili svi Barlovi, Alija odmah ispred mene, Abid Hajdarević tu iza...

            Ispraćeni smo tužnim pogledima onih nekoliko za koje, ovako, nije bilo mjesta. Ljutnje, ipak, nije bilo. Već je rečeno kako niko od nas neće poći nazad, dok puške ne dobiju svi.

                                                                    ***

            Kolona je pošla. Nije me čudilo što idemo Igmanu, očekivali smo, a i potvrđeno nam je mjesto, objekat zvani Depodans. Čudilo me da nam nije obezbijeđen prijevoz, bez obzira na sva uvjeravanja kako to i nije tako daleko.

                 Ako smo se mi trudili ličiti na pravu vojsku, moglo se i prema nama tako ponašati. Ovako, potišteno smo ispraćali svako vozilo koje bi prošlo kraj nas, uz nadu da ovaj put nećemo imati susret s Jukom. Posebno, poslije trenutka kada smo naišli na objekte za koje smo znali da služe za smještaj njegove vojske. Tad smo mogli primijetiti dio onoga što smo čuli, doista su imali puno bolje uslove u odnosu na svu ostalu vojsku ovdje.

            Rado smo poglede skidali, tražeći nešto ljepše što Bjelašnica ima. Iskreno, očekivao sam kako ćemo naići na šumovitije predjele, tako sam ja Bjelašnicu zamišljao. Iznenađivala me i širina asfalta, ali i krajolik koji se nije podudarao s mojim očekivanjima. Stalno sam zurio naprijed u iščekivanju da ugledam kakav kanjon, koji bi po meni, trebao biti prirodna veza između dvije planine.

            Tim više se iznenadih kad umjesto svega toga ugledah skakaonicu. Nisu mi više trebali govoriti kako smo blizu, i sam sam znao da smo već na Igmanu. To što nisam primijetio gdje prestaje jedna a počinje druga planina, gdje se dodiruju ove dvije ljepotice, pripisivah samoj genijalnosti projektanta ove ceste. O projektantu skakaonice i nisam imao mišljenje, nikad je prije, ni na televiziji, nisam vidio ljeti.

            Još me jedino začudio sam dolazak. Zaustavljeni smo na okretaljci ispred hotela Igman. Za razliku od Bjelašnice koja je bila prepuna hotela i bungalova, ovdje smo sem Igmana, i Mrazišta koji smo usput prošli, mogli vidjeti samo još jedan objekat, odmah iznad. To je morao biti taj Depodans!

            Ostali smo čekati, dok Taib provjeri detalje. I to se oteglo, pa smo nakon nekog vremena posjedali. Već tada je sumnja počela kružiti oko nas, da je u međuvremenu opet iskrslo nešto nepredviđeno! Svako malo smo pogledavali u pravcu iz kojeg bi se Taib trebao pojaviti.

            Svakom čekanju dođe kraj. Bili smo spremni na mrzovoljnu facu. Skoro smo bili zaboravili da je po prirodi takav. Čak mi se činio prijatniji s bradom, njegovoj odluci da se pred ovaj put ponovo obrije, često smo pripisivali sve pehove koji su nas stigli.

            Ovaj put smo, srećom, bili sasvim u krivu. Mada se zadržao, vratio se s povoljnim vijestima:

-          Idemo! Polahko, bez frke, jedan po jedan. Unutra ulazimo po petorica. Tamo ćemo ispunjavati neke formulare, i na zaduženje ići po jedan. Sve u najvećoj tišini. Kad koji završi, izlazi i ide na kraj stroja. Tako da odmah budemo spremni, odmah ćemo ići na upucavanje pušaka. Razumjeli smo se, idemo!

Brzo se postrojismo redoslijedom kao i na spisku. Ne želimo više gubiti vrijeme, a ja sam već sračunao i da ću se naći u trećoj grupi. Kontao sam da će biti lakše čekati poslije, nego prije zaduženja.

Kad je ušla prva grupa, računao sam da je njima sad najlakše. Brzo će obaviti te sitnice, i onda biti slobodni od svih peripetija. Idući začelju, postajaće svjesni da su konačno došli do onoga zbog čega su prevalili sav ovaj put i izdržali sve. Vjerovatno neće stići ni smiriti sva ta lijepa osjećanja, a trebaće krenuti obaviti još i to gađanje.

Samo, nije išlo tako brzo. Ostali su više od deset minuta. Još nisu ni izašli raspoloženi, kao da im je naređeno da nam ništa ne smiju reći, nikakav signal dati koji bi nam otkrio šta je to što sve ovako usporava.

Znali smo samo ono što smo vidjeli. Puške su zadužili, bar su tako ličile. Mi smo još iznenađeniji, to nije izgledalo kao ono što smo zaslužili nakon svega. Takve gledamo prvi put, sličnije su malo dužim pištoljima. I okviri su im takvi, u njih ne stoji više od dvadeset metaka. Rapovi ne izgledaju loše, ali su i oni pravljeni samo za po tri okvira.

Prisjetih se prelaska Bistrice. To je bilo to! Vidio sam tad ovakvu pušku, i poželio je. Samo mi se zbog mraka, valjda, učinila malčice većom. Možda i nisu iste, ne znam. Možda mi se sad čini, možda mi se kasnije opet svidi?

Jedno je sigurno. Male čuturice su mi se neosporno baš svidjele, u svoju ću se zaljubiti!

Ali, sve i da je sve drugačije, šta je - tu je. Kad druga grupa bude gotova, na moju je red.

I oni su se zadržali približno, čime se svo uzbuđenje prenijelo na našu grupu.

                                                ***

Ulazimo u tišini, kako su to i oni radili. Usput sam primijetio da se zadužuju i pribori za jelo, šatorska krila, i neki mali ašovčići.

U hodniku nam postaje jasno o kakvoj se organizaciji radi. Trojica vojnika nas ćutke zaustavljaju, sprovodeći prvog do jednih vrata.

Iščekah odlazak i drugog. Zatim i Alije.

Ulazim i ja. Iznenađujem se veličinom prostorije, brojem ljudi unutra, i ponovo tišinom u kojoj se cijela ceremonija odvija.

Iznenađenja se nastavljaju. Najprije poziram fotografu za dva snimka. Dolazim stolu gdje dajem otiske. Zatim do drugog stola, radi potpisa. 
            Sve vrijeme sam praćen kamerom, i uzbuđenjem zbog toga. Ne znam tačno koliko nam je primjeraka potureno, pet ili šest, znam da mi je ruka drhtala. Znam i da ljepota i čitkost potpisa nisu bitni, ali znam i da umijem bolje. Ako, nekad, za nekoliko godina, dođem u priliku ovo pogledati, ne sjetim li se razloga zbog kojih mi je ruka drhtala, još ću posumnjati u autentičnost!

Od toga, važnije je da i to obavih. Upućujem se gornjem dijelu sale. Prati me druga kamera, dok idem od stola do stola, redom zadužujući dijelove opreme. Više se ne potpisujem.

Na prvom stolu, šatorsko krilo. Zatim ašovčić, pa pribor za jelo i čuturica. Na zadnja tri: puška, rap i okvirovi, te municija. To je sve pakovano u providne najlonske vrećice, s tragovima brašna. Ne možemo još vidjeti zemlju porijekla, proizvodnje, ali jasno slutimo način transporta. Sad bi bilo bezrazložno kritizirati ove puške, poštovati onoga ko nam je ovo donirao, svjesno jasnog kanala kojima ih je morao doturiti, dovitljivosti kako je to izveo, na kraju biti sretni što su ikako došle do nas. Znajući to, lahko ćemo zaboraviti pretjeranost u uručivanju.

Puno šatorsko krilo, moje nove opreme. Stajem u uglu, do onih koji su završili prije mene i uz njihovu pomoć sve to stavljam na sebe. Tako sam spreman za još jednu fotku. Onda, sačekati da i peti isto obavi, kako bi svi zajedno napustili uzbuđenje kojim smo bili pritisnuti desetak minuta.

Odahnućemo, tek oko sat kasnije. Kada se konačno počinjemo udaljavati od mjesta preteške tišine.

Prestajemo šaputati, počinjemo pričati. Priznajemo da imamo pravo biti malo iznenađeni, nezadovoljni nikako.

S ovakvim se puškama ranije nismo susretali. Onaj je, onu večer, sigurno držao rasklopljen kundak. Svejedno, neuobičajeno mala dužina je imala i svoje prednosti. Možda je, opet, sudbina vodila računa o nama. Izuzetno lagane, ove su puške kao stvorene za tamo gdje ih nosimo, za način borbe koji ćemo voditi. Isto važi i za okvirove, rapovi još bolji i pogodniji od onih koje je koristila bivša jugoslovenska vojska, s obzirom da su prsni.

Šatorsko krilo je, sigurno, slabijeg kvaliteta, ali je maskirno i simpatično. Baš kao i ašovčić. Pribor, također simpatičan, čuturica i više od toga.

Meni će, možda, mali problem činiti mantil. Teško će trpiti sve ovo oko sebe, ali ga se ne mislim još rješavati. Nosiću ga u ruksaku, nikad se ne zna, možda ga nekad nekako prilagodim. Trenutno, leži u Babinu dolu i čuva mnoge moje uspomene.

U desnom mu je džepu mjesto za moj dnevnik. Koji jedva čeka da me vidi ovakvog.

                                                                   Igman