San zaspala,
haj, san zaspala
dilber-Sajma u bašči.
Budilo je, 4. i 5.
avgust 1992.
haj, budilo je
mlado momče s burmama:
„Ustaj, Sajmo,
haj, ustaj, zlato,
sabah-zora svanula!“
Bjelašnica je podsjećala na pravi mali grad.
Jučer, pošto smo malo odspavali, doručkovali, pa
opet odspavali, u međuvremenu shvativši kako nema povoljnih vijesti o našem
naoružavanju, odlučili smo malo bolje upoznati život na ovoj planini.
Živo je bilo u Babinu dolu, isto tako i u
hotelima Famos, Smuk i Ski, bilo da su puni vojske ili izbjeglica. Svakako je
veselije gdje se moglo vidjeti i čuti više djece. To se posebno odnosilo na
bungalove.
Ne žalim tih nekoliko minuta, odvojenih za to.
Uživao sam gledati dječju igru. Vrijeme ih je služilo, a bili su željni igre.
Tamo odakle su došli, odavno nisu mogli biti ovako opušteni. Brzo me uvjeriše
kako se lakše prilagođavaju nego odrasli. Siguran sam da će dugo pamtiti
vrijeme ovdje provedeno.
Koliko malo treba ljudskom biću da bude srećno.
Shvatali su da se dešava nešto loše, ali su brzo naučili i da to zanemare.
Između razmišljanja o ovom zlu i čuđenjima odraslima zbog uzrokovanja istog,
spram pruženoj prilici za igru, izabrali su pametniju varijantu.
Još bih uživao, ali pomislih kako bi moje duže
prisustvo moglo poremetiti taj njihov osjećaj za ljepšim stvarima u životu.
Pronađoh bungalov u kojem su bile Remza i Fatima. Zatekoh tu neke naše, koji su
stigli ranije a još se ne stigoše ugurati u jedan od spiskova koji i ovo
zamjenjuju boljim. Raspoloženi, ništa bolje od ukupno pet-šest žena, od kojih
je gotovo svakog momenta bar jedna plakala.
Već mi bi jasno da u tom ambijentu neću čuti
ništa novo. Ipak, nešto sam primijetio. Očitavala se razlika između onih koje
su ovdje s porodicama, one su plakale nad sudbinom cijelog sela, žaleći svu
izgubljenu mladost, ali i kućni prag, i onih koje su suze namjenski lile. Kod
prvih je jača i briga o neizvjesnosti - kuda dalje!?
Fatima i Remza su pripadale drugoj grupi. Bilo im
je svejedno gdje će i kada odavde, ono što je njih više zanimalo - ostavile su
nedavno!
Fatima je trenutno i sretna i zabrinuta. Našla se
s mužem, za kojeg je vjerovala da je poginuo. Međutim, njen sin jedinac, koji
je trebao biti garant njenog povratka, koji je već četiri puta izvođen na
strijeljanje, sad je njena jedina briga. Ako mu se nešto desi, ta briga će
prijeći u neizlječivu bol. Opet, i za nadu ima dosta mjesta. Sanel, sad za
oboje vjeruje da su mrtvi. Isto misle i četnici! Teško je u takvo što
vjerovati, ali možda to bude razlog da bude pošteđen.
Remzi je još gore. Osim što je ovdje, drugog
razloga da bude sretna nema. Ona za Husu zna da je mrtav, a ostavila je sve
troje djece. Sin joj je mlađi od onih što su na strijeljanje izovođeni, ali je
ipak muško dijete. Kćerke, dvadeset i šesnaest godina, i ljepote koja, u
situaciji u kojoj su, predstavlja više manu nego prednost...
Riječi utjehe, za njih ne postoje! Znaju da ništa
nisu krive, ali moraju sebi predbacivati. Tako će biti sve dok djecu ponovo ne
prigrle!
Vidjeti bilo koga od nas, za njih su i dodatni
trenutci radosti, da na neko vrijeme potisnu glavne misli. Ni ja nisam bio
izuzetak, čak mi se prijem činio još toplijim od očekivanog. Očito, Ibro je
stigao detaljno ispričati sve vezano za njegovo izbavljenje, pri tome ne
pravivši razliku između onih što su silazili u selo i nas koji smo čekali
iznad.
Ja sam se želio drukčije ponašati. Umjesto
primljenog, trudio sam iskazati svoje poštovanje. Ono što su njih dvije
učinile, s obzirom da su bile prve, svakako je vrjednije, ili bar ravno - onome
što smo mi uradili.
Ipak su njihove brige, saosjećanja ostalih žena,
jača. Za kratko vrijeme, vraćaju me starom ambijentu.
Ne bježim od slušanja tih
priča, ali me susret s onom dječjom igrom učini danas nespremnim za to. Unutra
bi malo potijesno, na to dodah izgovor da me neko čeka i da žurim, izvinih se i
izađoh, uz obećanje kako ću još koji put navratiti.
Zapravo, htio sam se još malo prošetati ovuda.
Nije mi nedostajalo iznenađenja što me toliko njih prepoznavalo i pozdravljalo.
Otpozdravljao sam svima, ponekad se i stideći što neke ne znah imenom osloviti.
Tek se raspitah i za Smaja Pekasa. Rekli su mi
kako već nekoliko dana nije ovdje, otišao je među prvima, ali srećom ne s
toliko teškom ranom. Na tijelu. Svi su uvjerenja da zbog nje neće imati većih problema. One rane koje na duši nosi trajat će mnogo duže od ovih, zapravo nikad neće ni zacijeliti.
Usput saznah i ime čovjeka koji je taj dan
poginuo. Radilo se o bratu Latifa Kovačevića. Razlog da na kratko uvratim i do
njega. Upoznali smo se na Trebovoj, kada sam saznao i da smo rođaci. Tad sam jedino
još čuo da ima brata. Nažalost, ovo je drugi put da čujem za njega. Eto, ni ne
upoznah ga.
Hodajući tako, često se sretah s još jednim novim
utiskom. Tu je bilo i nekih koji su iskreno žalili zbog napuštanja rodnog kraja
i koji su se raspitivali i pokazivali spremnost i volju da naš boravak ovdje
pokušaju iskoristiti tako što bi nam se u povratku pridružili. Nisam im znao
ništa reći, prava nisam imao da ih odgovaram od takvih nakana, ali ni da
nagovaram. Jedino, mene je sve to radovalo!
Ne znam kako, negdje čuh da se pominju i neke
Andelije. Sjetih se što mi je Huso govorio, priznah kako sam to bio skroz
smetnuo s uma, pa pomislih da ovo može biti i mali prst sudbine.
Otiskom tog prsta, nisam mogao biti potpuno
zadovoljan. Već su otišli, sada su negdje u Hrasnici.
Budem li u povratku sreo Husa, neću mu ni pominjati
da sam se raspitivao. Ionako, ni samom sebi ne znah objasniti zbog čega sam to
učinio, kada to već smatrah davno prošlim vremenom. Skoro da mi je i drago da
je ne sretoh, ne znam da li bih se znao ponašati!?
Umjesto toga, vidjeh jednu drugu djevojku. Nije
mi bila nepoznata, biće da smo se znali odnekud iz viđenja, ali... Stidljivo
me pozdravila, i zbunila. Bi mi krivo što se tako lijepog lica ne mogoh odmah
sjetiti!
Još krivlje, što mi to ne uspje ni kasnije. Zalud
sam polako večeravao, odustao od svraćanja u TV salu, vukući nogu za nogom -
sam idući došetao do Babina Dola, sjećanja mi se nisu osvježila. Ni nakon
toga, kada sam s Kemurom otišao po vodu, prethodno istrpivši kritike što to
nismo učinili ranije, tu se zadržavši duže, malo berući maline... Možda mi bude
potrebna i cijela noć!?
Ali, umjesto prisjećanja, posjetiše me snovi...
***
Nisam sanjao djevojku koju još uvijek najviše
volim, za koju sada znam da je živa i da je u logoru, ni onu kojoj opet ne
predadoh pjesmu, zbog obećanja koje još traje, ni Majdu Andeliju, koju imadoh,
ili nemadoh sreću ne sresti, ni Šeću, za koju se namadoh snage ni raspitati,
ali ni onu, koja bi mi se u snu možda predstavila.
Valjda, pod uticajem onoga što sam ovdje čuo, ne
stigavši o tome duže razmišljati, a cijeneći ono što je baba-Milka učinila za
moje dok su bili u Buk Bijeloj, usnih nju: Mladenku Ćosović!
Voljeli smo se, nije da nismo. Da ovog rata ne
bi, ili da je imao malo više sluha za nas dvoje i sačekao koju godinu, možda
bih i postao Ćosovića zet. Poslije svega što se desilo, nikako mi ne smije biti
žao zbog toga. Ipak, morali su postojati neki razlozi njenom navraćanju u moje
snove!
Možda je to zakašnjela griža savjesti, što nisam
bio korektniji prilikom rastanka. Odbio sam njen prijedlog da joj se pridružim
u povinovanju očevoj želji da život u Mješajima zamijeni sigurnijim u Beogradu.
Nije se opirala tome, Mješaja joj nije bilo žao, rodila se i odrasla u
Dubrovniku - samo je prije godinu već jednom morala slušati oca. Za razliku od
njega, i babe, ona je imala samo jednu uspomenu koja je vezivala za Mješaje,
koju je željela povesti sa sobom. Ne kajem se što tako nije bilo, nisam do
kraja bio iskren u objašnjenjima - ali me shvatila, pogriješio sam u nečemu
drugom. Dok je ona svoju ljubav dokazala, pokazavši šta je sve spremna uraditi,
ja sam obećao pa slagao da ću doći po posljednji poljubac.
Eto, noćas ga zatražih. Ako je u tom snu bilo
išta lijepo, to je taj poljubac. Zapravo, to što mi ga nije uskratila, bez
obzira što ga sigurno nisam i zaslužio!
Opet smo, kao
nekada, bili u Podrumu pića, u kojem je radila. Boce na rafovima su
podrhtavale. Iznad kuće, čeka automobil punog rezervoara. Ispred, Daša čuva „stražu“.
Tako, ne marimo ni za jedno ni za drugo. Samo sam u dilemi gdje da ostavim taj
zadnji poljubac. Na golom koljenu, dojkama koje prate ritam boca, usnama koje
šapuću moje ime, bosim nogama koje ne bi putovale da se pitaju, ili među njima,
gdje su se sabrale sve njene suze rastanka...
Probudio sam se ljut. Ne znam da li zbog sna, ili
zbog toga što je to bio samo san!
Tek, nikome ga ne želim pričati. Predosjećam kako
će se nešto dogoditi, ali ne znam hoće li to biti dobro ili loše.
Vjerujem - dobro. Ne zbog usnutog lika, ni zbog
vraćenog duga, već zbog činjenice da sam, nakon dugo vremena, ipak sanjao nešto
lijepo. Možda bi mi bilo draže da ljubih nekog drugog, možda bih tada lakše
protumačio poruku...
Mješaji,
stara škola
