II - 48 / U očima suza više nema

Drina vodo, ne idi dolje sama;

Ne idi sama, bez moga selama.

Usput ti je, selam ćeš mi dragom:

Il' nek dođe, il' nek me se prođe.

Nek ne kosi trave oko Save,

pokosiće moje kose plave!

Dok smo se polako približavali bungalovima, onaj mi se osjećaj pojačavao. Primijetio sam da je Ada spreman još toga reći ali da mu je lakše kad zna da će to učiniti drugi. Zato i nije bilo dilema gdje ćemo, Tidži i Zehri!

U bungalovu je vijest o našem dolasku stigla prije nas. Njih dvije su se nadale da ćemo ih posjetiti. U susjednom, gdje su smještene Remza i Fatima, već su sjedili Nail, Zaim i Šemso.

Iako obostrano očekivan, susret nije ostao uskraćen za ijednu emociju, uz neobilazne suze. Trebalo je bar pet minuta da svaki dio nas postane svjestan stvarnosti susreta. Toliko je trajalo brisanje suza.

Pred sobom vidim Tidžu i Zehru, slobodne i sigurne, u mislima sjećanje na dan kada sam, polazeći iz sela, posljednji put pogledao one koji su ostali čekati svoju sudbinu. Mufo, Enver i ja, tada smo krenuli u susret sudbini!

Mjesec dana kasnije, kraci različitih sudbina su se isprepleli. Treba to iskoristiti i otkriti koliko su one bile nemilosrdne ili naklonjene!

Sigurno ćemo, i one i mi imati dvije strane ličnih priča. Ljepšu, u koju ćemo uvrstiti i ovaj susret, i lošu, koja će zaboljeti i onoga ko je sluša, i samim tim i njegovu sudbinu učiniti manje ljepšom.

Prije nego smo ušli, nisam samo Aliji rekao, već i za sebe, da je naše puteve crtala sudbina. Nismo joj mi mogli određivati kako će to činiti, tako da ćemo svi dio toga puta proći krvavim tragovima. Nekada toga nećemo biti ni svjesni, kao što nikad nismo ni svjesni dokle nas sudbina vodi. Samo tako se može objasniti i njena volja da se naš put završio prije Igmana.

Kada smo polazili, Bjelašnicu niko nije pominjao. Kad smo stigli, Taib to znao ili naslutio, ovdje nas je zaustavio. Zato smo tu i smješteni. Da smo imali snage za još tih desetak kilometara, a morali bi je imati, teško bi je našli za večeras se vratiti ovdje. A - ko bi zaspao znajući da su svi naši ovdje, da smo prošli pored njih! Onaj ko nam je povlačio puteve sudbine, znao je sve ovo. Zato je i došapnuo Taibu da provjeri je li Igman gdje bi trebao biti.

Sada smo tu, svjesni zamki koje sudbina sprema, ali i spremni nositi se s njima. Kada nam sudbina otvori oči, gledaćemo da prijepreke obiđemo ili preskočimo, kada nam ih zatvori, trebamo spriječiti sebe da se to pretvori u sljepilo. A kada osjetimo da trebamo pasti, trudimo se da nas taj pad što manje boli!

Biće trenutaka kada ćemo zaboraviti sve ovo, kada se nećemo moći oduprijeti emocijama i kada ćemo, više nego ikad, ponovo vjerovati u sudbinu. Jedan od tih trenutaka je ovaj!

Znali smo to i Alija i ja. Za ovaj mjesec druženja, bolje smo upoznali jedan drugog nego smo prije poznavali sami sebe!

Ulazeći ovdje nismo se jednako osjećali. Međutim, u ovih pet minuta nam se osjećaji približavaju. Isto važi i za njih. Sva lica blistaju, blistaju i srećom i tugom, blistaju suzama - sedam puta brisanim, ali ne obrisanim. U očima ih više nema, na licu se ne daju vidjeti, sve su se slile u dušu.

Duša u suzama, ali bol na trenutak iščezava. Jasno mi je i zbog čega sam sada više plakao nego onoga dana. Ovo su suze radosti, suze sastanka, i suze koje najavljuju dio istine koji mi fali. Onda plakah bez suza. Taj plač nije bol pomjerao, već bolom dušu krvario.

Od toga dana, duša još krvari. Bol koji sada povremeno breca nije nepoznat, to je bol koji vječno traje. Povremeno se gubi, i povremeno vraća. Bol s kojim učimo da živimo. Koji dopušta da uživamo u svim lijepim trenutcima našeg života, kad nam se god sjećanja budu odmarala od njega!

Od ovog, ljepšeg trenutka nema...

-          Kako ste? Živi ste? Šta radite... – pitanja se probijaju kroz prste Tidžinih i Zehrinih ruku, koje još vjeruju da oči mogu pustiti više suza nego ih imaju.

-          Dobro smo... Živi smo... Čule ste od Ade, Rama, od ostalih...

-          Koliko dugo ostajete?

-          Ne znamo. A vi?

-          Ko zna. Ovdje smo, i čekamo. Svakog dana dolaze kamioni, nekad jedan, nekad dva. Nekad idu za Tarčin, nekad za Jablanicu, nekad Zenicu... Imaju ljudi koji prave spiskove. Nekog šalju tamo, nekog 'vamo, kako koga. Niko ne zna ni kada će, ni gdje otići. Nikom nije ni važno. Važno je da se ode, bilo gdje. I, što prije. Nije ovdje loše, ali tijesno. Stalno dolaze novi. Tu je i vojska. A i četnici su blizu. Avioni lete, granate padaju. Nije sigurno. Nije nama ružno, ništa nam ne fali, imaju ljudi koji dobro brinu o nama... Mi smo ovdje tek nekoliko dana, ali kad vidimo koliko tu ima djece, zbog njih ljudi moraju da idu. Ne daj Bože nečeg, beli neće ostati trauma.

-          Mi smo došli po puške. Ali, rekoše da ih trenutno nema. Čekaćemo dok ne dođu. Koliko dugo, ne znamo. Možda dan, možda pet. Nije važno, samo da dočekamo. I da se vratimo. Ja i Alija...

-          I ja, akobogda! – ubaci se Ada.

Da li iskreno razmišlja, da li se u njemu promijenilo nešto, da li će uopšte biti izvedivo, hoće li mu biti dopušteno da nam se pridruži, pitanja su o kojima ćemo, možda, razmišljati drugi put. Sada, znamo zašto smo u ovom bungalovu...

                                                        ***

Ja sam, najkraće što sam mogao, ispričao ono što se dešavalo od momenta kada smo se rastali do našeg dolaska na Trebovu.

Alija je pojasnio šta je lično vidio pod Kremenikom, znajući kako su oni koji su bili u prilici samo prepričavali njegovu i Sajovu priču. Izuzetak je bila Hana, ali je i ona to mjesto posjetila tek dan poslije.

Nisu ga prekidale, ali su znale da će imati šta dopuniti. Koliko god bilo strašno ono što je Alija vidio i osjećao, još strašnije je Zehrino svjedočenje!

Sve to je gledala uživo. Bespomoćno, kao i svi drugi. Potvrdila je najveći dio onoga što smo pretpostavljali. Izet je bio taj koji je pucao. Zika je poginuo u želji da zaštiti sina i ostale civile, hrabro nudeći svoj život u zamjenu za njihove. Ni ostali se nisu predali, ali goloruki nisu mogli ni da se bore. Soha koja je nađena, to potvrđuje. Sifet Čolo je njome jurnuo na četnika koji je puškom razbijao bratovu mu glavu, izbivši mu oko, već prethodno ranjenom. Na sličan je način i sam poginuo.

Bolno je pamtiti sve detalje. Previše je emocija, sjećanja, uzdaha. Sem ubijenih, bilo je i ranjenih. Žena Hamida Barlova, Zikina majka, Selima pogođena je zalutalim metkom. Još tragičnije je što je jedan od tih metaka stigao i dvogodišnjeg Amira, Latifovog sina, i to u valu u kojem je smrtno pogođena njegova majka.

Svi zarobljeni civili su brzo povedeni s tog mjesta, tako da neki nisu ni vidjeli šta se do kraja izdešavalo. Ramiza, tako, zna za pogibiju muža i starijeg sina, ali joj ni u zatvoru još niko nije imao hrabrosti reći za drugog, Sifeta!

Ipak, jednome su svi svjedočili. Na putu, dok su svođeni u Mješaje, priključen im je Redžo Pekas, zarobljen u međuvremenu, u svojoj Junđi, kada, najviše zbog godina, nije stigao slijediti Rama i Adu. Na cesti je izdvojen, poveden prema Drini, da im tobože nešto pokaže. Četnika, koji ga je odveo, niko nije poznavao. Ali će zapamtiti njegov krvavi povratak, sa zvjerskim osmijehom i još neobrisanim nožem, i ironičnim riječima kako je „balija pokušao pobjeći“...

U Zehrinim riječima se jasno primjećivalo preživljeno, uz uvjerenje da niko, ko u životu bude toliko sretan da nešto slično nikada ne vidi, nikad neće ni shvatiti osjećaj kojem su podvrgnuti: ona i ostali koji su taj dan zarobljeni u Trošnju. Primorani da to dožive, zatim svedeni u Mješaje, još jednom uvjereni koga su komšijama zvali, da bi na kraju, s tim i takvim osjećanjima, prebačeni dalje, do Foče...

Vidjeli smo koliko joj se teško vraćati na to, znamo da će istu priču ko zna još koliko puta ponoviti, zato je večeras nismo zamarali detaljima. Možda je mogla reći koga je sve toga dana prepoznala, možda to nije stigla reći, možda nije sasvim sigurna, možda se pred njima nije ni pokazivao niko koga bi prepoznale... Pitaćemo je neki drugi put, sada ćemo je pustiti da se malo odmori, ne želeći ni da Tidža odmah nastavlja svoj dio.

Mi ćemo prenijeti drugi dio naših utisaka od rastanka, sastavljajući tako jednu priču o nama Trošnjanima, tom krvavom i tužnom dijelu dodajući one ljepše, kojih će još više biti, posebno sada kad se mi vratimo!

O istom su već čule, ali se njihova pažnja može uporediti kao da slušaju prvi put. Za razliku od dijelova u kojima smo podsjećali na naše izvlačenje 3. jula, prepričavanja svjedočenja o stradanjima, što je njima bilo više nego poznato, vidjelo se da slušajući o našim povratcima u selo ne žele propustiti ni detalj. Emocije nisu krile, posebno još jednom slušajući kako je naš cilj bio zarobljavanje četnika radi razmjene. Biće, tako, da je ovo što je prethodilo njihovom dolasku na slobodu, druga izgubljena nada za spas svih!

Međutim, vremena za tugovati i razmišljati o tome, večeras nemamo. Još ima riječi kojima treba spojiti dvije polovine iste priče.

                                                             sportska sala Partizan, pretvorena u logor za civile