Dvije su se vode
zavadile,
Ćehotina i studena
Drina.
Ćehotina Drini
govorila:
„Što s' se, Drino,
mamom pomamila?
Pa ti valjaš drvlje i
kamenje,
pa ti plaviš pola Foče
ravne?“
„Prtičekaj me, još
sutra do podne,
dok ja dođem mutna i
krvava!
Odnijeću Aladžanske
dvore,
i u dvoru lijepu
djevojku!“
Ramo i Ada su pričali, Alija je počesto uzdisao.
Iako je istu priču već čuo, kao da se u momentima još nadao kako će sada čuti
nešto drugo!
Prirodno da su ponavljanje priče krenuli od onog što se desilo s našom porodicom, a počeli su od momenta našeg rastanka u
Dubrovnicama. Kako smo i pretpostavljali, tu su
noćili. Ujutro su tražili odgovor šta im je činiti. Mehmed je predlagao da
krenu za nama, babo se protivio. Mislio je kako je to teško izvodljivo s obzirom
na mnoštvo male djece. Za početak su se spuštali našim kućama. Mustafina,
Mehmedova, Memova i Ramova su zapaljene, kao i one na Stupovima, jedino su naše
dvije ostale. To nisu mogli razumjeti, donekle ih je to hrabrilo, više ih je
bilo strah kako je to zapravo mamac. Zato su žene, Majda najviše, bile protiv
da se tu zadržavaju. Na kraju su se složili da svi odu do Ranka Ćosovića, da od
njega traže zaštitu i garancije za žene i djecu, uz spremnost da se lično
predaju. Tako su i uradili!
Tu su ih neki
savjetovali da ipak pokušaju nekud se izvući. Sad je babo bio za taj prijedlog,
ali Mehmed nije. Zato su Ranku sugerisali da obavijesti nekog u Foči za njih,
da dođu i rade s njima šta god znaju.
Ubrzo su došli.
Baba i Mehmeda su odmah odveli. Trojica četnika, od kojih ni jednog niko ranije
nije viđao ni znao. Kad su se pojavili, babu je ispao fildžan iz ruke...
Ovo su čuli od
Tidže Enverove, koja je ovdje. To je bio i posljednji momenat kad su njih vidjeli.
Nisu se stigli ljudski ni oprostiti, četnicima se žurilo. Babo je stigao
Elvina poljubiti, poslije se onesvijestio. Mehmed je stigao zamoliti Tidžu i
Ajkunu da mu čuvaju unuke...
Po žene i djecu
niko nije dolazio. U neizvjesnosti im se nije zanoćijevalo. Tražili su da im se
nešto konkretno kaže. Najprije im je nuđeno da ih odvedu u školu, s čim se nisu
složili. Pristali su da budu smješteni u „Buk Bijelu“.
Tu su noćili, i
sutradan predanili. Čuvali su ih domaći četnici, komšije. Bilo je svakakvog
ophođenja, prijetećeg i ohrabrujućeg. Imali su i nekoliko posjeta od komšinica,
koje su im donosile hranu i kafu, Milka Ćosović je čak donijela i nešto para,
tih srpskih dinara. Ipak, nije im se tu dugo ostajalo.
Predvečer su odvedeni u
Foču, u Srednjoškolski centar. Gdje su zadržani
par dana. Kako je tu bilo i zarobljenih muškaraca, mada im je svaki kontakt s
njima bio onemogućen, izmještanje je bilo očekivano.
Tako su završili
u sportdkoj sali„Partizan“, gdje je sabrano dosta civila. Skoro svi iz Trošnja, ali je bilo
i iz drugih sela. Jedino tu nisu dovedeni Čorbi. Međutim, čuli su priče po
kojima u i oko Foče ima još sličnih mjesta, privatnih kuća, u kojima se drže
zarobljenici. Svi se nadamo, i još vjerujemo, kako je u nekom od njih smještena
i ta porodica.
Što se tiče uslova
u „Partizanu“, bili su promjenjivi. Zapravo, u prvo vrijeme, bilo je strašno.
Tada, gotovo da se niko od njih nije ni nadao kako će jednoga dana dočekati
slobodu. Nešto se promijenilo kada ih je posjetio Međunarodni crveni krst.
Između ostalog, mogli su povremeno koristiti one srpske pare kako bi bar djeci
kupili malo hljeba. Te su im pare dobro došle, pošto su njihove sve vrijednosti
još u selu oduzete. Istina, Nura je prošvercovala nešto njemačkih maraka, ali
njihova trošnja ovdje je bila isključena.
Najvažnije, pošto su od strane tog
Međunarodnog crvenog krsta evidentirani, sada su osjećali nešto sigurnije,
imali su više nade. Bez obzira što su se prijetnje nastavile i što su bilježena
stalna odvođenja žena i djevojaka, radi silovanja i iživljavanja. Nekoliko njih
se nije ni vratilo...
Ubrzo će im se
desiti nešto vrlo značajno. Nekoliko dana ranije, upravo u području oko Grepka,
izvedena je jedna naša uspiešna akcija. U toj akciji su ubijena dva važna, čuvena četnika, od kojih je jedan slovio za vojvodu. Imenovanog nečijom
odlukom, ili samoproglašenog, najmanje je bitno.
Bitno je da su
četnici za njih, ili za njihova tijela, bili spremni osloboditi puno naših iz
„Partizana“, možda čak i sve. Smislili su način kako da ugovore razmjenu. Bile
su im potrebne dvije žene koje će se vratiti s pregovora, koje imaju više djece
zatočene.
Prvi izbor su
bile Remza Husina i Fatima Ibrova, pošto neke, ranije nuđene, nisu bile voljne
pristati na takav rizik. Četnicima su i one odgovarale, Remza je imala troje, a
Fatima jedno dijete, ali sina jedinca.
Dovezli su ih
blizu Jabuke, blizu mjesta gdje su pretpostavljali da su naši položaji. Dalje
su morale pješke. S jasno dobivenim uputama, uz cedulju koju su nosile.
Obavezno su
unaprijed obučene u tradicionalnu muslimansku nošnju, s dimijama i šamijama. U
rukama su nosile i bijele marame, kao nagovještaj onoga što nose. Strogo su se
morale držati šumske ceste, saznali su mjesto odakle će početi glasno dozivati
naše, upozorene su na opreznost i prisebnost, četnici ništa nisu isključivali!
Sve što su
trebale uraditi je predati cedulju i sačekati odgovor. Naravno, vratiti se bez
obzira kakav odgovor naših bio.
Uprkos dozivanju
i odjeći, susret s našima nije prošao bez pucnjave. Ipak su se nekako
sporazumjeli. A tu ih je čekalo iznenađenje, ono što sam i ja slušajući ovu
priču najmanje očekivao. Četnička ponuda je morala biti odbijena!
Iako je u
cedulji jasno istaknuta njihova spremnost da oslobode dosta civila, makar i u
zamjenu za tijela tih četnika, nigdje nije nagovješteno da bi isto bili spremni
uraditi i za šaku pepela!
Zanimljivo,
Remzi i Fatimi to nije odmah rečeno. Naši su ih počeli ubjeđivati kako su
četnici sve to izmislili, kako su ovim željeli nešto provjeriti, otkriti možda
naše položaje. Savjetovano im je da ostanu, da se ne vraćaju, da je sudbina
svih u logoru jednako neizvjesna.
No, nije lako išlo protiv majčinskih
ljubavi. Na kraju je pozvan Redžo Barlov, tu se zadesio, za Bajram bio kod
punca, inače iz našeg sela i rođak njihovih muževa, djece.
Upalilo je.
Redžo je poznavao njihovu odlučnost i hrabrost, nisu se one slučajno prve
javile. Znao je da im može reći istinu.
To su uradili
„Daidžini“, ili „Riječani“ kako ih još zovu. Nad njima nema jasne kontrole.
Zauzeli su to četničko selo, odlučili ga odmah zapaliti. Uvijek će biti onih
koji će moći reći kako nisu ni znali da u jednoj od kuća leže tijela dva mrtva
četnika. Kao što nisu znali da je jedan od njih vojvoda, i da bi njegovo tijelo
toliko vrijedilo - da je ostalo čitavo...
Ipak, pretvoreni
su u pepeo. I nade nas, koji imamo svojih među zarobljenima, ponovo su vraćene
na početak. Nisu još sagorjele u tom pepelu, ali...
Kako je postalo
jasno da od razmjene nema ništa, trebalo je iz nastale situacije pokušati
izvući najviše što se može. Njima dvjema, kad su se već žive jednom iščupale,
glupo bi bilo vraćati se. Prosto, jer su naši imali plan.
Ne znam ko ga je
smislio, ko god da je, zaslužuje poštovanje makar u pominjanju učinjenog. Još
dok se s Remzom i Fatimom pričalo, dok se Redžo čekao, po cesti je svjesno
ispaljeno još desetine rafala. To je bio dio toga plana. Tako će četnici lakše
povjerovati kako se desio nesporazum, kako su naši pucali na njih ne znajući o
kome se radi, da su u toj pucnjavi vjerovatno ubijene i da se zbog toga neće ni
vratiti. Za njih dvije je ostao rizik, ali je i on bolji od povratka!
Planom se
predviđaju daljnje reakcije četnika. Pošto povjeruju u ovakav scenarij, vrlo je
vjerovatno kako će pokušati ponoviti ugovaranje razmjene. Našima je čekati, i
ponovo isto odgovoriti.
Nisu dugo
čekali. Kroz tri-četiri dana su, na isti način, stigle Tidža Enverova i Zehra.
Istina, Zehra nije udata, nema djece, ali je to i potvrda koliko su lahko
četnici povjerovali našem triku i koliko im je bilo teško naći nove dvije žene
spremne da toliko rizikuju. I da nisam čuo imena, mogao sam pretpostaviti koje
su odbile!
Tidžu i Zehru
su, sada, čekala dva iznenađenja. Ne toliko ono što je zadesilo ona dva
četnika, koliko saznanje da su Remza i Fatima žive i da su na Bjelašnici. Zato
je njih bilo lakše ubijediti da se uklope u naš savršeni plan.
Naši još čekaju.
Međutim, kako je već šest-sedam dana prošlo, sve je izvjesnije da su četiri
spašene žene sve što se moglo uraditi.
***
Bolan grč mi propara grudi dok povezivah sve što
se još moglo u međuvremenu desiti. Osim toga, osjećao sam kako sada nisam čuo
sve što se zna. Može biti da im je nešto promaklo, ali sigurno ima nečeg i što
su svjesno prećutali!
Predložio sam da odmah odemo do neke od žena.
Ramo nije želio, pravdao se kako je sinoć bio. Ada nije dopustio da Alija i ja lutamo, pristao nas je odvesti.
hotel Famos, Bjelašnica
