Rod rodile borovnice,
podno hrida, u ornice.
Brale su ih đevojčice,
brale Mejra i Ambera.
Mejra čizme izgubila,
na Hasana potvorila:
„O Hasane, Senjanine,
„O Hasane, Senjanine,
gdje su čizme Mejremine?“
„Ako sam ih k'o što nisam,
„Ako sam ih k'o što nisam,
viđahu se pod oblake,
šarahu se na bajrake,
rezahu se na mizdrake!“
Potok nije bio daleko. Tu nismo zastali kako bi
odmorili, niti nam je trebalo vremena da se orijentišemo. Još dok smo se
približavali jasno smo uočili utabanu stazu, stazu koja jedino može voditi kamo
nam je rečeno.
Zastali smo samo toliko da ispratimo ono malo
preostale sumnje. Ipak je za nas ovo nepoznato područje, i da nismo čuli mogli
smo se uvjeriti da je preširoko za broj naših boraca koji ga pokrivaju. To što
se ljudi ovuda prilično slobodno kreću, rezultat je veće vjere saborcima na
razvučenim linijama nego spremnosti četnika da iskoriste stvarno stanje. Mada
nikog drugog nismo sreli, i ono u Dragomilićima je bilo dovoljno da shvatimo
kako događaj s Fadilom Đozom nije ostavio više traga.
Ni kod nas nije bilo straha od četnika, već od
nepoznatog. Jedna pogrešna procjena, pogrešno skretanje, mogu nas odvesti tamo
gdje nismo pošli. Trenutnom slikom pred nama takvu mogućnost smo polako
pakovali u prošlost.
Lijepo je gledati ovako ugaženu stazu. Kao da je
toliki ljudi nisu gazili samo zbog sebe i svoje želje za slobodom, već i kako
bi nama pomogli u snalaženju. U upute dobivene u Dragomilićima nije nam se
sumnjalo, zbog nekoliko sati u njima provedenih, čistog uvjerenja da smo ih
osjetili, i želje da se što više obiknemo na trenutnu situaciju. Na sve se ne
može uticati, čim smo ih stotinjak metara ostavili iza leđa, opet nas je nadvladavao osjećaj prisustva
nepoznatog.
Koji nije mogao potrajati, pa nam se ovako učini
i bolje. Postaje nam jasno kako bismo se snašli i da u selo nismo svraćali.
Možda u noći ne bi prepoznali utabanu stazu, ali nam sigurno ne bi promakli
ostali tragovi. U potoku, i svuda okolo, bilo ih je dovoljno. Izobilje papira,
kesa i raznih dijelova i komada odjeće, igrački i drugih stvari, manje
značajnih.
Kratki predah koristim za upoređivanje s onim što
smo gledali u i oko podigmanskih sela. Razlika je bila jasna i razumljiva,
prirodna i očekivana. Gore se radilo o rjeđim, pojedinačnim slučajevima, o
potvrdi surove borbe želje čovjeka da uspije bez obzira na nedaće koje su ga
stizale tokom te borbe. Ako smo prepoznali bačenu kesu u koju je nekad bila spremljena
hrana, prepoznali smo i da se radilo o trenutku u kojem je želja popuštala pod
nadmoćnijom glađu, nedostatkom snage da se sačeka namjensko zaustavljanje. U
takvim situacijama nije bilo vremena da se tragovi uklone. Situacije su to koje
su znale i za te opasnosti, ipak uvijek postoji nešto što je dopuštano samo
djeci - najvećim brigama svakog konvoja. Dopuštano, odnosno gore je bilo braniti.
Dječja cipelica, čarapa ili benkica, neka mala igračka, poneka maramica ili
pelena, ostajali su pokraj puta da svjedoče o čestim, neplaniranim dokazima sve
jačine roditeljskih ljubavi. Svaki je htio svome djetetu dozvoliti da ponese
sve što će poželjeti da ima sa sobom u danima i mjestima za koja nije ni
vjerovalo da postoje, a u kojima će provoditi svoje izbjegličke dane. Koliko su
se puta samo majke i očevi saginjali i vraćali djeci ponešene uspomene, ili
jednostavno hranili ih i presvlačili na rukama, ali uvijek nije bilo vremena!
Zaustavljali bi tako njihov plač, koji je sam prestajao ako bi se neka
stvarčica dalje otkotrljala, ako bi se to desilo na mjestu toliko teškom,
razumljivom i njihovim osjećajima, koja se u ovim vremenima i brže razvijaju.
Možda im nije ništa bilo jasno kada su na ovaj put kretala, kad su se prvo
začudili otkud topli roditeljski zagrljaj može biti još topliji, ali se zato
nijedno dijete nije čudilo tome kako je stiglo na Igman. Jednako su vesela bila
i ona što su ostala bez neke omiljene igračke, kao i ona koja su stigla bosa
ili gologlava.
Ovo je drugo. Ovdje su sklanjani s Grepka, valjda
je zaklonjenije od mogućeg granatiranja. Ovdje su sačekivani naredni, pravljeni
brojniji konvoji. Odavde se nije žurilo, ali se znalo da dalje jeste manje
opasno, ne i lakše. A ovo je bilo posljednje mjesto gdje se razumu može dati još
jedna prilika. Ako je sa Zelengore izgledalo da se od kuće može ponijeti
onoliko koliko se očima vidi, da je džak uspomena manji od leđa koja ga nose,
odavde je pogled bio umjereniji, prilagođen leđima. Mislim da nije bilo nikog
ko to nije shvatio, ko vrijeme čekanja nije i tako iskoristio.
Otud slike koje gledamo. Na kojima se nećemo duže
zadržavati, nego koliko nam je za predah dovoljno. Imamo i mi svoj put, a on se
nastavlja uz šumu. Kamo nas usmjerava i ova slika nedavnog oslobađanja svega onog
što se pokazalo suvišnim, a čega mi, dakako, nemamo!
Komentarišemo što smo vidjeli, potvrđujući kako
smo konačno riješeni svih sumnji, jer odavde „nikako ne možemo zalutati“.
Nadovezujemo i ona osjećanja koja se javljaju.
Ovo je donedavno bila prilično divlja šuma. Njome
su mogle proći rijetke životinje, možda i poneki lovac za njima. Zato su oni
koji su ga za ove potrebe trasirali ostavljali jasne tragove početnih
neizbježnih greški. One su svakom novom kolonom ispravljane, tako da se mi sada
komotno krećemo, vjerovatno i idealnom trasom. Tako, još manje osjećamo potrebu
za žurbom.
Pa, ipak, iznenađujemo se brzim izlaskom iz šume.
Nema više tragova odbačenih stvari, ali je staza kroz poljanu još jasnija, put
je uži ali i tvrđi, sigurniji. Drži se i prati šumu, kako bi bili izbjegnuti
veći usponi, što nama i odgovara, s obzirom na prisutni, skroz nepotisnuti
osjećaj gladi.
Pričajući, potiskivamo osjećaj da nam se put
odužuje. Jednu za drugom brinu prelazimo, ali nikako da ugledamo onu koja bi
trebala označiti ponovni ulazak u šumu, odnosno primicanje pomenutom izvoru.
Umjesto toga, poljana se pretvara u borovnjak.
Kratko se poznajemo, ali sasvim dovoljno da
izbjegnemo dogovaranje. Ionako nam se sve manje žuri, zašto još malo ne
zastati? Ko zna i da li će nam gore odmah dati da jedemo!? Borovnice nas neće
najesti, ali hoće pomoći da bar o gladi više ne razmišljamo.
Svi smo već znali tajne borovnjaka. Uvijek imaju
mjesta koja su bogatija, samo ih treba pronaći. Osim toga, ovo kraj puta je
vidljivo posjećivano, vjerovatno od vojske s Grepka. Bez dogovora, bez komande,
razvismo se skoro u strijelce.
Ja sam prvu pažljivo pojeo. Osluškivao sam svoj stomak. Odahnuo sam. Pomisao na maline mi se gadi, ali ovaj ukus srećom ipak prija.
borovnjak
