Dockan pođoh po akšamu,
vaj, đuli-moma, vaj.
Po akšamu, po sabahu,
vaj, đuli-moma, vaj.
11/12. avgust 1992.
Sretoh dragu na sred mosta.
Šarnusmo se okom malo.
To nam bješe ogledalo,
da se malo ogledamo.
Adem je predložio da odemo do sela, potražiti
konak. Njegov prijedlog, njegova i odluka da odustanemo
od njega.
Dragomilići nisu bili blizu kako smo se nadali, noć bliža nego nam se
činilo. Sve drugo, onako kako smo očekivali.
Uzalud smo se nekoliko puta okrenuli. Ništa se
više nije moglo izmijeniti, suočavamo se sa svojim izborom. Bez razloga da se
zbog toga kajemo, ali opravdano razočarani. Postupkom saboraca. Kako god su
lako odlučili ostaviti nas, još lakše će tamo sliku o nama predočavati kao
želju da se pokažemo od njih hrabrijima. A, kažu, da je većina uvijek u pravu!?
Kovitla se u mojoj glavi, znam i u njihovim je ista zbrka. Drugačije ne može ni biti. Jesmo birali cilj, ali nepoznavanje puta ka njemu nam se nametnulo. U takvim situacijama treba vjerovati u uspjeh, ali biti pripravan za moguće, realne prijepreke. Pustiti osjećaje da nas vode, oni će se dakako prilagođavati eventualnim promjenama situacija. Povratka, odustajanja nema, o tome smo priču završili, vrijeme ćemo popunjavati pričom o onome šta je za očekivati kada stignemo do cilja.
Osim što smo već na putu prema Grepku, samo u
jedno smo još sigurni, odlučni smo oduprijeti se ikakvoj mogućnosti da gore ostanemo duže od te
jedne akcije, bez obzira što od nas niko ne poznaje dovoljno put preko
Bistrice. A, nije to i jedino pitanje u susret kojem idemo, i na koje dobijanje
odgovora prepuštamo vremenu.
Adem i ja nismo osjećali veći teret odgovornosti,
sem što smo prihvatili ići naprijed. Za sada nam je i jedina stalna misao, nekako
stići do Dragomilića - odakle bi se Adem pokušao orijentisati.
Put je izašao na cestu, činilo se kako nam to ne
može biti problem, bez obzira što nas je mrak već uhvatio. Ali, nismo računali
da se cesta uskoro račva. Da jedan krak vodi u selo, a drugi ko zna gdje.
Da smo stigli ranije, možda bi se razdvojili.
Ovako, rađe prihvatamo Ademovu korekciju plana. Noć neće biti hladna, nismo
daleko ni od Dragomilića ni od Grepka, kada svane - brzo ćemo. Sad nam je
najbolje samo malo skrenuti, tek toliko da zađemo u šumu, i pokušati što udobnije se
smjestiti. I biti tihi, za svaki slučaj. Cesta je, noć je, slučajni prolaznik
je bolje da nas prođe.
Bili smo zadovoljni, brzo smo našli fin prokres,
dovoljno i blizu i daleko od ceste. Pričati ne moramo, svoje smo rekli na
glasanju. A o tome ne trebamo noćas ni razmišljati, osim što će nam se misli
neizbježno povremeno pružati prema Bistrici i onima koji je, možda, u ovom
trenutku gaze. Mislim da niko od nas neće ni zaspati dok nam sve procjene ne
budu kazivale da su na drugoj strani!
Nije to bila žal što nismo s njima. Jednako nam
je drago što su uspjeli, lakše ćemo i mirnije i mi spavati.
Nismo ni stražare određivali. Ne zato što smo
sigurni da je neko uvijek polubudan, već zbog razlike koju svi prvi put
uočavamo. Velika je razlika spavati s puškom i bez nje!
šumski pojas podno Bjelašnice
