III - 3/ Dvije riječi su dovoljne

Mladica je goluba nivila,

kosu kitmi te goluba kiti,

suze roni te goluba poji,

pak je njemu mlada besjedila:

„Moj golube, moje mladovanje,

ne nivim te da te preprodajem.

No te nivim da te u rod šaljem,

da ti vidiš je l' mi živa majka,

da ti vidiš ostarjela baba.

Da ti vidiš moju milu braću,

jesu l' mi se braća oženila,

jesu l' mi se sestre poudale,

jesu li mi dara ostavile?“

„Nijesu ti dara ostavile,

nema dara dalekoj odivi!“

Ubrzo izbismo na jedan proplanak. Idealan za duži predah, za ručak. A bilo je i krajnje vrijeme.

Gdje se ko zadesio, tu je i sjeo. Jedino je Abida neko odazvao naprijed.

Izvadio sam ono hljeba što mi je od nane ostalo, i podijelio s Feridom i Senadom. Alija je, također, odnekle imao sačuvan komad, on je dijelio s Kemurom i Zaimom. Iza nas su bila četvorica Durića, a to što su i oni imali hljeba nije čudilo. O njihovoj snalažljivosti se naširoko pričalo, više nego o našoj. A nisu se ni slučajno držali blizu nas.

Nas deset se potrefilo s jedne, svi ostali s druge strane brijega. Nismo se mogli vidjeti međusobno, ali nije ni bilo potrebe: priču smo čuli, a o pokretu ćemo biti obaviješteni!?

Završili smo s jelom i čekali. Osjetili i kada je ton njihove priče postao jači, kad je to počelo ličiti na svađu.

Vjerovali smo kako je u pitanju obična prijepirka, koja će brzo biti završena. Bili smo spremni ustati čim prestane.

-          Hej, momci, treba i vi da glasate – iznenadio nas je Amir Madeško, pojavivši se na brini, a najavljujući koliko naše pretpostavke nisu bile tačne – odnekle se Krnjo stvorio! Kaže, bio je na Grepku, Major ga posl'o. Doš'o je prije par dana, donio poruku za nas. Pošto nas nije bilo, on je ovud zvrlj'o, pitajboga kuda, dok nas nije sad nanjušio. Kaže, Major je poručio da ostanemo na Grepku. Treba, navodno, neka akcija da se radi. Jadi ih znali... E, sad, mi smo premoreni od svega, svih zajebancija koje su nas pratile. Osim toga, naša naredba je jasna: Doći na Igman, uzeti puške, i vratiti se na Trebovu i Vučevo. Valjda, prvo trebamo završiti ovaj zadatak. Poslije, nek nas šalju gdje hoće. Ima i onih koji misle da treba poslušati Majora. Još se malo o tom diskutuje, al' je Asim Pačo predložio da se odluka donese glasanjem. Šta većina odluči.

Dok smo ga slušali sagledavali smo se, u očima drugih tražeći njihova razmišljanja. Ne znam koliko su ostali mogli moja prozrijeti, znam da su išla kamo su trebala.

Zahvalnost onima koji su pomogli da četiri naše žene budu spašene, pred prvom je prilikom da bude iskazana. Idući niz Bjelašnicu stalno na začelju, najbolje sam mogao vidjeti koliko se moćni činismo. Pomoć koja je, ako je već potrebna, svakako i dobrodošla.

Možemo usput iskoristiti još dvije prilike. Da puške provjerimo na pravi način, ali i da u prvoj nekoj jačoj akciji sudjelujemo uz one koji, bar od većine, imaju nešto više iskustva.

Ako bi ove činjenice i dozvoljavale da se o njima diskutuje, ona treća ne bi smjela. Ako je Amir tačno prenio, i ako je Krnjo govorio istinu, u pitanju je Majorova ideja, ili bar saglasnost. Razlozi za to mogu nama biti nedokučivi, ali su opravdani. Jedno se dosad uvijek pokazivalo tačnim: Major je uvijek bio u pravu!

Kada su nam Taib Bekan i Munja „nabijali kapu na kapu“, nismo se dali upravo zbog Majora. Smijemo li ovako brzo postati nepovjerljivi!? Sigurno je i da ćemo na Grepku biti zadržani tačno koliko bude potrebno.

Sve ove misli mi dođoše u samo nekolio sekundi, već u narednom trenutku sam mogao naglas iznijeti svoju odluku.

-          Ako će se glasati, i ako će se moj glas pikati, ja sam da se ide na Grebak!

Istog momenta, jedan za drugim, počeše mi se pridruživati Alija, Kemura, Senad i Ferid. Jedino se Zaim nije oglasio, što bi trebalo značiti kako se on s ovim baš i ne slaže. Još je izgledalo kako očekuje da se tako, ali prije njega, opredijele i Durići. Koji su, opet, imali svoje razloge neodlučnosti.

Da će Adem govoriti u ime svih njih to nikog nije iznenadilo, što se ne može reći za činjenicu da se priklonio!

I, dok je sad postalo jasno kako se ni Zaim neće izdvojiti, ja sam na trenutak pokušao zaokružiti neke svoje stečene utiske o ovoj grupi Durića. Niti jednog nisam ranije upoznao. Zapravo, prvi moji stvarni susreti s njima počinju na Bjelašnici, gdje su nam se priključili.

Rođeni su i živjeli u Zakmuru, selu koje je bilo prilično izolovano od svih dešavanja koja se nisu njih direktno ticala. Jedini koji je, u dobroj mjeri, bio izuzetak takvog pravila, upravo je bio Adem. Mnogi naši, ali i drugi, njega su znali. Otud i to što je on uvijek stajao ispred te njihove grupe. Nije bio najstariji, ali ga je uredna, iako svijetla brada dovoljno ozbiljnim predstavljala.

Ostali su se činili i pokušavali ponašati, možda i preozbiljnima. Dok je to za Safeta i Hajrudina moglo biti i razumljivo, Nasufovo nevješto pretvaranje je čudilo. Svakome bi onaj ko bi ga predstavljao, a nakon što bi ga ovaj imao priliku neko vrijeme promatrati, trebao nekoliko puta ponoviti da je već sabrao četrdesetak godina. Tako je i sada prkosio svojim godinama. Jedino se na njegovom licu nije dalo ništa primijetiti, kao da ga se ovo nikako ne tiče ili kao da već zna kako će završiti.

Safet i Hajro su, barem, bili toliko korektni da se slože s Ademom, usput pokušavajući svoj pristanak obrazložiti, makar to bilo ponavljanje razloga koje smo, u međuvremenu, nas dvojica naveli. A nešto drugo se nije moglo ni reći.

Cijela naša diskusija se vrtila u tom krugu. Samo smo mogli širiti nabrajanja Majorovih zasluga da mu vjerujemo, a sve u iščekivanju poziva s one strane brine.

Zaim je tražio načine da bude najumjereniji, ali nam se pridruživao kada bi prozivali one koji će se drznuti da se ogluše o Majorovo naređenje. Možda smo se u tome malo i zanijeli...

                                                                ***

Biće da smo neko vrijeme izašli iz vremena, zanemarujući i sam trenutak u kojem smo bili. To je potrajalo dok nismo iscrpili pozitivne informacije o Majoru, kojima smo raspolagali, odnosno dok se nismo umorili od iste priče.

Nastao je tajac. Nismo odmah bili zbunjeni, čekali smo čitav minut ne bi li čuli bilo kakav glas za koji bi sa sigurnošću mogli reći da dolazi s druge strane međe!

Dok smo jedino mogli slušati naša srca kako jače kucaju, Senad se prvi odlučio lično uvjeriti u tišinu, koju više nismo mogli ignorisati.

-          Nema nikog! – dvije riječi su bile sasvim dovoljne.

-          Nemoj zajebavati – Kemuri se ote, dok mu se žurio pridružiti na međi, poslije čega nije morao ništa više ni dodati.

Kao što ni mi nismo. Ferid se, čak, počeo i glasno smijati. Zaim je nekoliko puta zaustio nešto reći što bi krivicu prebacilo na mene i Adema, ali se ustavljao, podsvjesno znajući da se „uzročnici“ svake sekunde sve više udaljavaju od nas. Usput je čekao da se mi, sada, sami oglasimo. Tako je i pošteno, a to i ostali očekuju. Izuzev Nasufa, njemu je i dalje sve svejedno, i normalno.

Naravno, pošli smo od nerazumijevanja ovakvog postupka većine. Ako je trebalo glasati, trebali smo to svi učiniti. Sigurno bi prihvatili rezultat, makar se s njim ne slagali.

Ovo, već, mijenja naše raspoloženje. Na koje će dodatno uticati Zaimova procjena.

-          Mora da su čuli šta smo pričali – govorio je kao da je i sada u vizuelnom kontaktu s njima – pa su to uračunali, a većini se više nije raspravljalo. Bili su i uvjereni da ćemo ih odmah čuti, čim su pošli, i da ćemo krenuti za njima.

-          Svejedno, trebali su nam reći – Ferid ga prekinu.

-          Pustite šta je bilo, šta ćemo sad? – Alija je ponovo zatražio Ademovo i moje mišljenje.

Mislim kako je pitanje tako i formulisao, da iznudi odgovor za koji navija.

-          Ko zna tačno, koliko je odavde do Grepka? – Adem je bio brži, a kako niko od nas nije bio raspoložen nagađati, odmah je mogao i završiti – onda, ovo je moj prijedlog: Ako ništa, idemo do onog prvog sela ovdje, valjda tu negdje možemo i prenoćiti!

Mrak se prebrzo primicao. Nismo znali koliko su nam ostali odmakli, a oba puta podjednako nismo znali.  S tim da je na ovom koji vodi Grepku, manje opasno zalutati. Tako se Ademov prijedlog nametao kao i naša odluka da ispoštujemo Majorovo naređenje.

U oba slučaja, činimo jedino što nam je preostalo!

            ljiljan bosanski, cvijet koji stanuje i po obroncima Zelengore