Svaka gora svoga lista
pita,
svaka travka svoga cv'jeta
pita:
„Što li nam je sunce
zakasnilo,
Livno polje dockan
obasjalo?
Da je zašto, ne bih ni
žalio,
već Ali-beg vjernu
ljubu pušća,
ljepote joj u svoj
Bosni nema;
Što je bosa ispred
dvora prošla,
bez fenjera i bez
hizmećara,
raspletena pred bega
izašla,
bez izuna bega
gospodara.“
U međuvremenu smo, ne smislivši ništa drugo,
poželjeli ponovo borovnice. Već smo dobro znali gdje ih ima najviše, a kako sada ni glad nije ono što nas muči, to se ni ovaj put nismo predugo zadržavali.
Opet smo se dali malo „izviđati“, s tim da smo se odlučili za dio koji smo
najmanje poznavali, onaj na suprotnoj strani ceste od Dragomilića.
Htjeli smo obići jedno od sela koje su naši
nedavno zauzeli. Ali, sudbina nije htjela da nas popenje do tog sela. Zapravo,
nismo htjeli s njom da se poigravamo.
Brzo smo shvatili da na nepoznatom terenu, bez
potrebnih pomagala, ne snalazimo se baš najbolje. Put kojim smo mi okrenuli,
nikako nije išao naviše. Vodio nas je ravno, i sve dalje od potoka, posljednje
tačke koju smo mogli lahko prepoznati.
Postajući, tako, svjesni da ne idemo kud
smo pošli, plašeći se takvog rizika a želeći da na kraju našu šetnju ne
proglasimo potpunim promašajem, zaustavili smo se na jednoj kosi. Odatle, teren
ne samo da se nije penjao, već je obarao naniže!
Ispred sebe smo imali divan horizont. Brojne
livade, ispresijecane tanjim šumskim pojasevima, ili samo postavljenim ogradama
ili plotovima, išarane sadjevenim sijenima i prilično sređenim voćnjacima,
savršeno su se naslanjale jedna na drugu. Divna slika, ali s jednom manom!
Direktno pred nama nije se dala primijetiti ni
jedna kuća. S mjesta odakle smo gledali teško je bilo utvrditi i mjesta gdje bi
se mogle nalaziti. Istina, uočavalo se nekoliko pojaseva kojim su se livade
preljevale, pa su naše pretpostavke išle kako bi u nekom od njih mogao biti dio
odgovora na to naše pitanje.
Pošto se lijevo dala vidjeti jedino šuma, malo
smo više pratili desni kraj našeg horizonta, koji se blago uzdizao prema
Jahorini. Na njima su se ocrtavali i prirodni nastavci livada u čijem smo
skladu uživali.
Mogli smo žaliti što niko od nas nema dvogled,
sigurno bi nam se i taj nastavak ovog pejzaža jednako dopadao. I ovako je s
pravom zadržavao našu pažnju. Lagano smo pogledom prelazili njegovom dužinom,
sve do mjesta na kojem je nestajao sa šumom, koja je dalje padala još dublje.
Pri čemu nismo mogli a da ne uočimo, na dva mjesta, bijele tačke.
Koncentracija nam je bila upitna, pa smo neko
vrijeme vodili diskusiju da li se te tačke pomjeraju ili stoje. Zapravo,
tražili smo odgovor da li je to što vidimo dva stada ovaca, ili ostatci dvaju
sela.
Naša koncentracija, odnosno nemogućnost njene
kontrole, nisu nam to omogućili. Zato smo pokušali na drugi način.
Sad je problem što nema puta koji bismo jasno
uočili. Tek negdje iznad, nazirao se dio koji je mogao pripadati putu koji bi
prolazio kroz ta dva sela, a koji nam je bio zaklonjen. Ipak, dalekovod koji se
vijao tuda pokušavao nas je uvjeriti kako na tom području ovce, bar za sada,
sigurno ne pasu. Međutim, nikako da uočimo i one manje stubove, koji bi to
potvrdili. Ako su to nekad bila sela, u jedno smo već sigurni, odavde ih
je bilo lijepo promatrati noću, prije nego bi umorni seljaci pogasili svjetla.
Vršimo upoređivanja. Prenosimo poznatu daljinu,
odoka, naniže niz čaire, do pravca ispod sela ili stada. Zatim ih pomjeramo
prema njima. Činimo to nekoliko puta, taman kad pomislimo kako se ovce odavde
ne bi trebale tako jasno uočavati, učini nam se kako su se ruševine
pokrenule.
Na kraju se složismo, ako smo oči uspjeli
umoriti, mozgu to nismo smjeli dopustiti. Ako su krovovi izgorjeli, zidovi još
stoje.
Ono što nismo htjeli ni nagađati jeste, da li su
to bila sela naša ili srpska. Znamo da su sva, izuzev Dragomilića i onih
nekoliko oko njih, u ovom području, već pogorjela. Sad vidimo, da im tragovi
nisu izbrisani. Ostali su zidovi da svjedoče o njihovom postojanju, kao i da
se, onom ko ih gleda iz daljine, ponekad učini da sad žive kroz stada koja
popasaju nijema zgarišta!
Tom istom posmatraču, lako probude i maštu. Nego
ih uočiti, lakše je zamisliti idilu u kojoj su postojala. Idilu koja se opirala
svemu što je blisko gradskoj prašini i što zagađuje normalan ljudski život
usklađen s prirodom kojoj pripada.
Koliko je samo ljubavnih priča započeto i
potvrđeno u ovim prikrivenim sokacima, gustim šumama, u proljeće uzoranim
njivama, čestim i Božjom rukom stvorenim dolinama, ali i ispod pendžera, džamli
ili demirli, svejedno. A, svakako se znalo i za druge radosti, djeca su se
rađala, udavalo se i ženilo, u vojsku ispraćalo, na bajrame i božiče išlo...
Tuga je svraćala samo kada bi ko umirao, i tad se dijelila, sve je ovdje
priroda i prirodno bilo, pa i smrt. Jer, ovo je jedno od onih mjesta kroz koja
se nije slučajno prolazilo, samo se moglo doći maksuzije.
Danas, u nekom drugom vremenu, evo se desi da
neki i slučajno naiđosmo, zastadosmo i sasvim se iskreno, umjesto njihovih
žitelja, divismo ljepoti koja nestaje. Ljepoti koja počinje ličiti na nepomična
stada ovaca!
Ali, možda mi i nismo samo zbog toga, i nismo
slučajno ovdje!?
***
Više od sata smo gledali mrtva sela, njihov život
je lebdio u prošlosti.
Odjednom, kad je i nama počelo dosađivati to mrtvilo, u
ovom tačno ispred nas, nešto se pokrenu. Ili nam se premorenim očima samo tako
učinilo! Da jeste, ne bi smo se istovremeno presretali
pogledima!
Ako zidine kuća nisu mogle hodati, onda ni drveće
iz šuma nije sposobno za takvo nešto. Pa ipak je, iz jedne, izlazilo nešto što
ima noge.
Nije bilo potrebe da trljamo oči, brzo je postalo
jasno kako je riječ o koloni ljudi, vojnika.
Oči su u redu, sad još da provjerimo mozak. Ima
ih dvadeset ili trideset, i idu prema nama. Nisu u nekom rasporedu, a hodaju
tiho, mirno i bezbrižno. Kao da nikuda ne žure, kao da se vraćaju od nekud.
Stali su. Nisu ništa osjetili, samo im treba malo
predaha. Znači, osjećaju se bezbjedno, nije im prvi put da prolaze ovuda. Ipak,
ne odmaraju dugo.
Ulaze u narednu šumicu. Mi čekamo da izrone iz
nje. Čekanje se malo odužuje, biće da su još jednom predahnuli. Duže nego prvi
put. Opet, ne koliko bi nama dosadilo čekati. Niti da bi nas zabrinuli. A
sudeći po udaljenosti sljedeću bi pauzu mogli planirati na mjestu na kojem smo
mi trenutno. U to nema ni sumnje, kako su premoreni, ovako pogodno mjesto neće
propustiti.
Još nam se približavaju mirno, sad i u koloni.
Ništa ne slute. U stvari, ne trebaju šta ni slutiti. Mi smo ovdje slučajno, mimo
svih pretpostavki.
Dok smo to prihvatali kao normalno, nabrzinu
pogled razbacujemo na preostale tri strane. Svud samo šume i brda, mnogo
prostora da se bilo ko prošeta na ovo ili slično mjesto. Na njihovom bi mjestu
mi, za svaki slučaj, u jednoj ruci nosili oprez.
Kako smo na svome mjestu, moramo razmišljati kako
da ih dočekamo a da ih ne iznenadimo. Mi smo uvjereni da su naši, za njih se ne
može reći kako će isto pomisliti kada nas tek ugledaju. A predugo smo ih
čekali, da bi sada pokušali izbjeći susret. To bi ih tek moglo iznenaditi.
-
Naši su – Ferid
je prvi otkrio šta njega čudi – samo mi nije jasno kako ovako mutavo idu, glavu
pred noge, ne mare što je šuma na sve strane. A četnici su poznati šumljaci!
-
Jasno je meni
što oni ovako idu – Adem je imao svoje objašnjenje – meni nije jasno što smo mi
ovako ležali.
-
Nekako im se
moramo javiti – Kemura nastavlja.
-
Kako – Adem je
znao da to ne može ići lahko – kad može biti da svaki ima metak u cijevi?
-
Nema nam druge –
čini mi se da mi je Alija u času pogodio misli – nego da mirno ustanemo, da nas
vide. Pa, kad skontaju da mi znamo ko su oni, brzo ći i oni skontati ko smo mi.
-
Aljo je u pravu
– dopunio sam – kad prebace onaj udolak, a mi im se ukažemo, pomisliće i da
čitavo vrijeme tako stojimo.
Nismo svi ustali. Možda je i bolje da onaj na
čelu ne vidi puno ljudi. Sigurno ima onih koji su znali za njihov odlazak, od
nas mogu i pomisliti da je neko od tih. A, vjerovatno ih puno njih ne bi
sačekivalo ovdje.
Samo nekoliko sekundi smo prikrivali svoju
zabrinutost. Ništa se nije dogodilo.
Kako su se peli na kosu, sjedali su. Neki
su se stigli rukovati, neki samo pozdraviti, a većinom su to činili zbog
čuturica koje su kod nas primijetili. Jedan od onih kojima nije bilo ni do
čega, bio je i jedini kojeg sam već znao. Ništa neobično, za konduktere je
važilo to pravilo - uglavnom smo ih svi poznavali. Ono što me malo iznenadilo
je da nam ubrzo postaje jasno kako je on, zapravo, komandir cijele grupe.
Iznenađenje me nije dugo držalo. Prisjetih se
početka u Foči, lošeg što smo čuli vezano za našu „artiljeriju“, a što smo
razumjeli čuvši da je njome komandovao Bego Jusufović, također kondukter. Ipak,
gledajući Fehima Jahića, stičem utisak da o njemu nećemo čuti nešto slično.
Kako smo na njemu primjećivali i najizraženiju
odsutnost misli to smo se krenuli raspitivati kod ostalih.
-
To ste išli
nešto izviđati? – Adem je pitao najbližeg sebi.
-
Jesmo... i
nismo. Eto, može se reći.
-
Kontam – Adem,
sigurno, nije znao da njegov zaključak može izgledati zlonamjeran – to je ona
posebna vrsta izviđanja...
-
Neki dan nam je
poginulo pet momaka – jedan je brzo shvatio da predugi tajac može biti još
neprijatniji – uletjeli smo u zasjedu. Sad smo išli, probati ih izvući. Onda
nismo mogli, kao ni dan kasnije. Nisu nam četnici dali prići. Jutros je bila
magla, prišli smo. Ali su nas četnici preduhitrili.
-
Kako uletiste? –
sad sam ja bio prebrz.
-
Nikad prije nisu
silazili u selo... Jebiga, iznenadili su nas.
-
Neko je bio
Fehimov? – shvatao sam šta je bilo, prebacujem s uzroka na priču o posljedicama.
-
Svi su bili
njegovi. Naši. Ali, znate kako je, smatra se najodgovornijim. Bili smo prava
ekipa. A sad, petorice više nema.
Da li nešto reći Fehimu, misao je koju dijelimo.
Vjerovatno su mu previše govorili, zaključak je koji se nameće. I riječi utjehe
podsjećaju, bole. Zato, odustajemo.
Oni, sada, pitaju nas a mi odgovaramo. Uključuje
se i Fehim, zanima i njega kako nam je ovdje, kako je na Trebovoj, kako nam je
bilo na Igmanu.
Kratki smo, jasni. Usput ja pitam i za njihove
dojmove. Varam se da će neko pomenuti ono što se nedavno dogodilo u Dražinom
potoku, sam ne pominjem, slušam Galiba, čekam da drugi prokrče.
***
Nastavili smo zajedno. Potrefilo mi se da idem za
Fehimom.
Pratio sam kako često stegne pušku u ruci, vidim tada da mu se svi
mišići grče, vratni kao pokušava iskočiti. Čini mi se kako mu stalno u
podsvijest dolaze poginuli saborci, kada mu se učini da ga kunu zgrči se, kad
prepozna da ga bodre, opet se gordo ispravlja.
Vodi tešku borbu, koju drugi teško mogu razmjeti.
Ne znam, možda mu se učinilo da bih ja mogao.
-
Velite – već se
u tonu dosta dalo naslutiti – nije vam loše na Grepku!?
-
Za sad se nemamo
na šta požaliti.
-
Jah... lijepo je
bilo na Grepku!?
Postali smo vrlo osjetljivi na slične razgovore. Reagujemo po inerciji, spontano. Bilo mi je drago da je pokrenuo razgovor, u glavi sam već naćuškao nekoliko pitanja koja ću mu postaviti, ali sam u sekundi odustao. Pomjeram svoje misli.
Zaparalo mi je uši to što je posljednje rekao u prošlom vremenu. Nije mogao govoriti u naše ime, a odbacujem da je govorio i u ime palih saboraca. Može biti jedino da je siguran kako mu ovdje više ne može biti dobro. Da li to znači da namjerava i otići negdje, meni je zazvučalo tako?
Tako sam razumio, ne njegove riječi, već uzdah koji ih je pratio.
Pustit ću ga da on nastavi razgovor. Neću ništa pitati, neću ni saznati. Kada nastavimo razgovor, to će biti neke druge, lakše teme.
Bešlići (podno Jahorine)
