29 Jan 2016

I - 30 / Nije me zanimalo

Zablejala jagnjičica:
„Imala sam čobanina;

Pasla travu po planini,
pila vodu pod smetove,
plandovala pod borove;

Sad se čoban oženio,
svako dobro poželio.

Pasem travu putačama,
pijem vodu po brkljama,
plandište mi pod plotište.“





Put je dalje vodio lijevo, suprotno od mjesta noćašnje zasjede. I dovoljno daleko. Svakako smo i krenuli u susret nepoznatom, opreza nam ne bi smjelo nedostajati.
Pola sata, koliko smo još imali livadom, iskoristili smo za posljednje dogovore. Zadržaćemo se samo u obilasku najvisočijih sela, podijeljeni u ne više od dvije grupe.
Ja sam se, tek sad, više raspitao o samom Borču. Od Mufa sam saznao da je puno drugačiji nego sam ga ja zamišljao. Ne jedno selo, njih nekoliko, a svako kao Trošanj, ili još veće. Prostor na kojem se proteže, s jednog se mjesta ne može ni sagledati.

Zanimalo me kako je, onda, tako lahko pao. Na to mi pitanje niko ne bi mogao odgovoriti, ali se Mufo odvažio nagađati. Spomenuo je historijske podatke, od kojih su neki meni bili nepoznati.
Priču o tome kako „nijednog rata nije pao“, davno sam naučio. Mislim da su vijesti o njegovom, i padu Fazlagića Kule, umnogo uticale i na stalno prisutnu anemičnost u našem selu, kad se često ponavljalo „kako nam spasa nema čim su pale takve tvrđave, koje nije uspio osvojiti ni švabo, ni četnik, ali ni partizan“. S nevjericom se prihvatila činjenica da je u Borču prestala da živi nadaleko čuvena junačka, ustaška krv.
S uzdahom se prisjećalo i priča onih, koje su i naši najstariji jedva pamtili, a koji su tvrdili da protiv Austrougara nije prvi ustao Gavrilo Princip. Već - Borčani! Taj je ustanak brzo ugušen. Glavni ustanici su pobijeni, uključujući i one iz Doline Sutjeske, te Crne Gore, koji su bili došli pomoći. Ostatak Bosne je tada mirovao... Najhrabriji Borčani su pobijeni, ali su ostali njihovi potomci, njihova krv.
Slijedili su i „Gavrilov ustanak“, digli se i protiv švapskih fašista. Ali, ovo je, po svemu sudeći, rat drugačiji od prethodnih. Pade mi na um jedna od često slušanih, priča o Mufovom dedu Šabanu. Bio je cijenjen među Borčanima, ali je poštovao i svoj komšiluk. Komšijskoj djeci je oblačio dimije, kako ih Borčanske ustaše ne bi poubijale. Prije nekoliko dana, te komšije su mu ubili bolesne ženu i sina.
Nije Borač što je bio. O tome Mufo nagađa. Kaže, Tito ih je odlučio kazniti. Nije dozvoljavao da se taj kraj razvija, potomke heroja je tjerao da odlaze. Oni koji su ostajali bili su premoreni teškim životom. Privrženiji kući, štali i imanju, ali ne više onih gena, ponosa i inata.

                                                                   ***
Tiho smo ušli u šumu, još tiše izašli iz nje.
Prizor koji mi se ukazao, potpuno me ohrabrio. Koliko su oči mogle dobaciti, smjenjivale su se livade, pašnjaci, šumice, sela i zaseoci. Borač je bio veći nego sam ga i poslije Mufove priče zamišljao.
Ali, tek sad mi nije jasno zašto je pao. Bez ispaljenog metka.
S ovog se mjesta nije moglo ni naslutiti gdje je Gacko, grad kojem je Borač pripadao. Nije se ni nazirala glavna putna komunikacija, prema Foči. Iza leđa je stigao Bešović, a ovdje i Bošnjaci Gacka i pomenute Fazlagića Kule. Umjesto da pomognu, pričali su o stravičnim zločinima u Gacku i okolini. Valjda je tako bilo. Moralo biti, šta li...
Fudo je odveo grupu u kratko izviđanje, mi smo se nagledavali područja ispred. Očekivati četnike je bilo malo vjerovatno. Za osvojiti cijelo ovo područje trebalo bi im malo više vojske. Gacko daleko, a svaki usputni zaselak, svaka kuća ili štala, svako drvo ili grmen, svaki kamen je mogao biti opasan po njih.
Vidljivi su bili tragovi rijetkog granatiranja i avionskog bombardovanja, uglavnom u nižem području. Nije to moglo otjerati Borčane. Vita Bara nije bila bezbjednija, samo je pružala bolju pogodnost eventualnog daljnjeg izvlačenja.
Pogled vratih, nekoliko puta, šumi prema Vitoj Bari. Nekoliko puta još, ne mogoh da vjerujem.
Misli mi sad presiječe Fudo, pozvavši nas da se spustimo još stotinjak metara. S konja je saopštio šta je imao:
-          Mirno je. Dijelimo se u dvije grupe. Ja, s jednom, idem lijevo. Ramo, desno. Nemamo potrebe žuriti, vremena je dovoljno. Kad nađete neko stado, prvo dobro vidite ima li koga u blizini, čuli ste Majora. Šta našli da našli, saberemo se ovdje oko četiri!

Jasno, još samo da se podijelimo. Volio bih s Mufom. Ali se on trenutno zabavio hljebom, kojeg je našao u kesi obješenoj o neku šljivu, kišom potpuno nadojenog:
-          Da mi je gdje naći kak'e vatrice, da ga osušim!
-          Ne bi, valjda, to pojeo? – zanimao se Alija.
-          Ih, nadošo bi on „ko duša“!
-          Hajdemo, onda, vidjeti u nekoj od kuća, možda nađemo kak'e šibice.

                                                                    ***
Gledao sam za njima, nije mi se tako gubilo vrijeme, a da bih se našao u istoj grupi, krenuo sam prema prvoj livadi desno, u kojoj se čulo malo stado. Buljan je išao za mnom.
Lako smo svih dvadesetak ovaca savili u zaravan u dnu livade. Buljan je ostao čekati, a ja sam zašao u obližnju šumicu. Nije bilo nikog. Stado je bilo naše.
Iz te šumice, ako se tako može nazvati ovih nekoliko rijetkih drveta, u strani ispod, primijetio sam puno veće stado. Najmanje pedeset ovaca. Izgledalo je da su i one same, pa sam Buljanu dao znak da potjera ono stado kako bi ih spojili.
Bio sam sav zadovoljan, nije me više zanimalo u čijoj ću grupi biti. Osjećaj me gonio da se popnem na uzvišenje, tu pored nas.
Pružila se malo pa nepregledna zelena dolina. Desetine raznih stada, bezbrižno je paslo bogatu planinsku travu. Vukla me ta bezbrižnost. Životinjsko predodređeno čulo, da se mire sa sudbinom. Od svojih vlasnika su ostavljeni na milost četničkom nožu. Osjetio sam se kao neko ko ih spašava. Prevešćemo ih tamo gdje ćemo se o njima brinuti, bar dok budemo mogli.
-          Idemo prvo stjerati one koze... one su, valjda, najposlušnije – rukom sam pokazivao dva mala, odvojena stada, samo nekoliko minuta od nas.

Bez većih napora i to smo obavili. Buljanu sam dao da ih priključi ostatku, dok ću se ja pobrinuti za petnaestak krava, koliko ih je ukupno ovdje bilo.
Nije išlo kako sam mislio. Namučila me brdovitost terena.
Buljanu je bilo teže. Njega je mučilo iščekivanje. Već mu je bilo dodijalo. Predložio je da još pokupimo samo najbliže stado ovaca.
S tim se nisam slagao. Želio sam ih sve. Ne toliko zbog gramzivosti, koliko zbog čudnog osjećaja da tako treba. Zahvaljivao sam Bogu - što me danas poštedio patnji i bolova. Hodao sam skoro normalno.
-          Ti samo budi ovdje i čuvaj ovo, ja odoh po ostalo – predložio sam.
-          Nećemo stići!
-          Ne boj se. Ako malo i zakasnimo, čekaće nas!

Nije me poslušao. Krenuo je i on sa mnom.
Ponovo smo na onom brežuljku. Različitim pogledima smo prešli cijelu dolinu. Moje oči su vidjele samo prekrasna bijela stada, koja samo čekaju nas i naše kratke zamahe tankim prutovima. Buljan je negdje uočavao vrijeme koje će nam nedostajati.


                                                 stado ovaca na Zelengori (Stog)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...