Tri su ptice
lastavice,
jednim glasom pjevale:
„Mladi Salko u
tamnici,
čeka smrtnu presudu.“
Kad na vrata tri
dželata:
„Jesi l' spreman,
smrtniče?“
„Pričekajte tri
dželata,
da se s majkom
halalim!“
„Selam ćeš mi braći,
majko,
neka vino ne piju;
Ja sam, majko, vino
pio,
pa sam baba ubio!“
Ništa manje uzbuđeni, nego što smo i sami bili, slušali su nas Ramo i Dževad, dok smo im prepričavali događaje od prije dva dana. Pričali smo naizmjenično, nadopunjavajući se. Nismo željeli propustiti ni jedan detalj.
Sve vrijeme, kada su Mufo i Enver preuzimali
uloge očevidaca, meni se pogled zakivao par koraka tu, pored nas. Skršeni bolom
i zlom slutnjom, jedan kraj drugog, sjedjelo je šest Čorba: braća Rašid i
Alija, sa svojim sinovima Remzijom, odnosno Salkom, Salemom i Safetom. I oni
bi jedan drugome rado nešto rekli, ali nisu imali šta.
A u Ramovim i Dževadovim očima smo primijetili
poneku suzu, ali i poglede koji su nevješto skrivali prijekor. Ti pogledi su
govorili ono što su se usta suzdržavala. Međutim, ništa taj prijekor nije bio
jači od našeg samoprijekora, koji smo po ko zna koji put upućivali u mislima,
pitajući se zbog čega, kada smo već bezbrižno dočekali noć, nismo se povratili
u Dubrovnice...
Nismo se ni pravdali.
***
***
Našu smo priču završili - noćenjem u baraci
nedaleko od Vrbnice. Tu je Ramo preuzeo priču, s obzirom da su i oni prošli
kraj te barake, jutros dok smo mi još „spavali“.
-
Kad sam otiš'o
od tebe, Envere, bio sam siš'o do viš' Šefikovu kuću. Čujem, nešto zagrmlje. Ne
mogoh se odmah dohavizati. Blizu potok, al' čujem neku huku odozgo. Oslušnem
bolje, i skontam šta je. Gdje ću, moram naviše. Ja uz Njivicu, okrenem se, kad
u Podvodi, tačno kod žice između mog i Šefikovog, neko zaleže. Vala, ne mogu se
zakleti, al ono je bio Nešo Mićin. Mog'o me je pucati, vidio me je. Da li nije
stig'o otkočiti pušku, ili nije htio, jadi ga znali...
Kao i mi dok smo pričali, i Ramo je zastajkivao
kao da ponovo preživljava sve što priča. I ovdje se zamislio kao da je još
uvijek iznad Njivice, i kao da tek treba odlučiti kud dalje.
-
Kontam u sebi,
Memo je, garant, već negdje u šumi. Kud ću, šta ću... I opet, velim: odoh ispod
Bista, pa uz potok. Znam da je Redžo u Junđi, probaću se snaći s njim. Taman ja
u potok, vidim neko preda me. Ada! To je tačno na prijelazu iz Bista u Junđu.
On mi rukom pokazuje ovako...
Ovdje je rukama gestikulirao kako mu je Adil Barlov Ada
sugerisao da ne ide u Junđu, već za njim. Da su četnici u Junđi. Zatim je
nastavio s pričom.
-
I, kako Ada
vidje da sam ga skont'o, pojurismo uz potok. Tada ste vi čuli Milovana, da nas
je vidio. To je pucalo... po potoku... Ni sad mi ne ide u glavu kako nas nisu
pogodili! Vjerujte da su i oni bili sto-posto sigurni da su nas pogodili... čim
nisu odmah pošli za nama! Mi smo trčali, znate kakav je onaj potok, nekoliko
smo puta posrnuli. I, sve ja kontam pogodili njega, on - mene. I nismo se
zaustavljali do navrh Alijinih bista. Tek tu mi je Ada rek'o da su Redža
ufatili. Eto, hiljadu sadaka pa sam baš tad naiš'o u Junđu, da sam minut
kasnije... pravo bih im u ruke.
U daljem toku svoje priče Ramo je detaljno
opisivao svaki metar koji su prešli. Nepoznavajući detaljno područje pokušavao
sam shvatiti ono osnovno. Negdje su se odvojili od potoka, da bi se hvatili
Osoja i u luku obišli selo. Negdje su tu, u nekom grmenu, dočekali noć. Jednako
kao i većina, Malušom se nisu kretali putevima, već su obilazili sva otkrivena
i poznata mjesta. To ih je, ipak, navelo na još neke grupe. Ukupno ih se
sabralo dvadesetak. I dalje su se kretali vrlo oprezno, što dalje od puteva.
Zato su, iako su prije nas bili na Maluši, tek jutros naišli na Vrbnicu...
Dževadova priča nije sadržavala tako dramatične
trenutke, ali je svjedočila o još dramatničijim:
-
Mi smo, ko i
obično, prije zore bili vani. Salko baš rasklopio pušku, da je očisti. Dok je
on sklopio mi smo nabacili na se rusakove, i krenuli. Bili smo - kako će se
Senadovoj kući, kad čujemo krkljanac ispod Kremenika. Ma i nije to dugo
trajalo: pet, deset minuta najviše. Kad je stalo, prekinulo, mi smo odlučili
vidjeti šta se dogodilo...
Dževad je dva-tri puta duboko uzdahnuo. Kao da se
radije ne bi podsjećao na to. Kao da ga više potresa pričati o tome, od samog trenutka
kad je to išao gledati. Zato i nije detaljisao, samo nas je podsjetio na
konačni epilog:
-
Deset ubijenih,
na tom malom prostoru. Strašno je to bilo vidjeti. Sajo ih je sve i obiš'o,
jednog po jednog. Uz'o je i neke stvari. Pred veče se i ponovo vrać'o. Budala!
Bili smo jednom izašli iz sela, a pošto nismo vidjeli da je iko više izašo,
navrati nas da se vratimo. I, opet pod Kremenik. Opet ne nađosmo nikog od
naših. Hajd' sad ponovo iz sela, opet istim putem...
Šakama je prekrivao lice, da skrije suze. Memo ga
je zagrlio, dok smo Mufo i ja produžili do Alije Čorba, koji je baš Zahiru i
Zahidi Barlov, te još nekima okupljenim oko njega, opisivao ono što je on
doživio i vidio. Prišli smo i uključili se u slušanje.
- Kažem ja
Rašidu „Ti sačekaj, ja odoh vidjeti ko je ubijen, pa šta bude!“ Odmah vidim
Muja rahmetli. Njega sam najlakše pozn'o. Iznad Izet, Fizo i Dženita. Izet
zaglavljen među dva drveta. Hlače mu do pola svučene. Vidi se da su ga
mučili... Tamo dalje, Zika. On je preklat iza vrata! Do njega, Husa. Tu sam našo
sohu. I sohama su ih tukli... Skroz lijevo, mali Fijo i Selima. Malo niže,
Fadila i Meho...
Kako je među slušaocima bilo i onih koji su već
čuli i Sajovu priču Alija je često prekidan pitanjima:
-
Sajo kaže da je
i Adem pogin'o? – neko je pitao.
-
Ja Adema nisam
našo. Izeta i Fiza jesam.
-
U koja si ti
doba bio gori?
-
Negdje oko dva,
tri, ne znam tačno.
-
Jesi li im
prilazio? – bilo je i nepovjerljivih.
- Čuj, budale!?
Jašta sam, svakom. Kažem vam, zagledo koga ću poznati... Bilo je tu nekih
ćebadi. Neke sam pokrio, neke lišćem zagrn'o...
To se, prema sastavljenim pričama, dogodilo
između dvije posjete Sajove grupe. Stalno je traženo da potvrđuju identitete
ubijenih. Alija je napomenuo da su tijela, zbog sunca koje se po podne probilo,
bila u vrlo lošem stanju, da su se već bila uščula i napadnuta muhama. Da su
bila požutjela, kao da su već bila bez krvi, i da je bilo vrlo teško nekog po
licu poznati. Njemu je za prepoznavanje služila odjeća.
Skroz siguran nije mogao biti ni Sajo. Iako je
govorio smirenije. Prvi je i povezivao ono što su obojica zaključila. Tako smo
brzo imali tačna imena žrtava. Od dvije razlike u nabrajanju žrtava za jednu je
bio siguran da on ne griješi. Nije ubijena Dženita, već Adem. Što se tiče
Ramize, zapravo Fadile, prihvatio je kako je tu Alija u pravu; jer je on sudio
po mjestu, misleći da je tu pobijena komplet porodica Čolo, za razliku od Alije
koji je i njenom tijelu prilazio sasvim blizu.
Jednako su svjedočili o svirepostima zločina,
slažući se da je bilo mučenja. Ipak je Sajo naglasio jednu ispravku, niko nije
zaklan. Bar ne pod Kremenikom. Zika je pogođen eksplodirkom, što mu je prosulo
mozak, zbog čega je Alija povjerovao da je zaklan. I ostali su, uglavnom,
pogađani u glavu. Objasnio je da je sve dovoljno svirepo, da se ne treba ništa
dodavati. I njega je čudilo ubistvo dvije žene.
Mi smo svjedočili da je poveća
grupa, baš s tog mjesta, niz Osoje živa svedena ka cesti. Tako će, bar neko
vrijeme, razlog što su Selima i Fadila tu ubijene za nas ostati tajna.
Napominjući kako je pretražio šire područje oko
tog mjesta, ne našavši ništa više, znajući sad da svi nismo izašli, za koje se
moglo pretpostavliti da smo mogli, požurio je Sajo iznijeti i svoj prijedlog:
-
Treba obići
cijelo selo. Moramo od Majora tražiti da nam da ljudi i naoružanja, i da što
prije ponovo odemo u Trošanj. Možda još ima živih, sigurno i mrtvih. Treba
pretražiti svaki pedalj...
Slušajući ova svjedočenja, ali nemogavši ne čuti i česta uplitanja slušatelja, posebno žena, nisam mogao ne biti svjestan kako
će sve ove priče pri daljem prenošenju dobijati i ponešto od utisaka prepričivača.
Zato sam žurio čuti što više autentičnih svjedočenja, plašeći se da će i sami
svjedoci vremenom nesvjesno uzimati ponešto od onog što su čuli, na uštrb tog
što su vidjeli. A kako Sajo reče: ova istina je dovoljna sama sebi!
Od Rašida nisam mogao puno novoga saznati.
Proživio je što i Alija, s tim da lično nije išao pod Kremenik. Ali, činjenica
da živ stoji ispred mene, znači da je netačna bila naša pretpostavka kako je na
Stupovima on mučki ubijen. Lahko nam je objasnio da su krici koje smo tada čuli
zapravo pripadali njegovoj ženi Hasni.
Remziji sam se stigao zahvaliti na znakovima koje
nam je putem ostavljao, dok se on još čudio gluposti na koju ih je Sajo nagovorio,
jedini su koji su se dvaput izvlačili iz okruženja. Kaže da mu je teže bilo
drugi put...
Drina,
podno Trošnja
