„Sanak me mori, glava
me boli;
Tuđin me mami, iz tuđe
zemlje!“
2. juli 1992.
„Na šta te, kćeri, taj
tuđin mami?“
„Na žute dunje, i na
limune!“
„Kakve su, kćeri, te
žute dunje?“
„Okolo žute, unutra
ljute!“
Sigurno je da sam vjerovao u snove. Zašto bih, inače,
nabavio knjigu „Veliki tumač snova“?
Ranije, dok je rahmetli nena bila živa, knjiga mi nije ni
trebala. Čim bih joj ispričao šta sam usnio, najprije bi izgovorila „nahajrine
dobro“ a potom kratko protumačila smisao mojih snova.
Proučavajući Tumač
uviđao sam koliko su se nenina tumačenja poklapala s knjigom. Čovjek bi pomislio
kako ju je baš ona pisala.
Možda nisam imao ni vremena, ni želje da i sam učim tumačiti
napamet. Ipak, najčešće motive koji su mi se u snovima javljali uspijevao sam prepoznati i razumjeti bez obaveznog zavirivanja u knjigu, prije svega
koristeći svoju logiku. Tako, na primjer, znao sam da djeca uvijek
predstavljaju neku radost. Ali, ako su djeca u snu plakala, ili bježala od
mene, znao sam da ću propustiti priliku da se radujem.
I svaka životinja u snu, ima svoje tumačenje. Pas, naravno, vjernost. Ili prijateljstvo. Ako me je pas u snu jurio, i taman u času kada bi me kao skoro stigao, probudim
se i već kao da čujem nenu kako mi govori: „Nekom je potrebno tvoje povjerenje, al' ćeš mu ga, svjesno il' nesvjesno, uskratiti!“
Tako, konj predstavlja snagu, zmija dušmanina, itd.
I boje imaju posebna značenja. Bijela je čistoća, crna neka
nevolja, nesreća. A kad sam god bio okupljen mislima o nečem što željno očekujem,
pojava crvene boje u snu bio je siguran znak da će mi se to vrlo skoro
dogoditi...
Moje jutrošnje buđenje, u mislima je zadržalo posljednje
slike sna. Odnekud sam promatrao Redžovu
Junđu, livadu koja dodiruje naše imanje. U podnožju, iz potoka, izlazi nekakva
vojska. Mnogo vojske. Ne sjećam se dobro, ali im je uniforma bila više crna
nego sivomaslinaste boje. Gore pri vrhu, u šljiviku, pasu konji. Rasni, ne znam ni da sam
na televiziji gledao bolje, dlaka im crvena, ali ne onakva kakva je obično u
takvih konja, već baš crvena kao krv!
Probudio sam se ne saznavši da li je ona vojska imala namjeru
pohvatati konje, mada mi se činilo po njihovim kretnjama da jeste. A, zapravo,
samo prisustvo vojske u snu sam tumačio čisto kao posljedicu trenutnih događaja
oko sebe. Kako i gdje ću snagu morati upotrijebiti ne mogoh dokučiti. Znao sam,
međutim, da će to biti brzo. Vrlo brzo!
Iako su mi razmišljanja o snu bila stalno prisutna san nisam
želio odmah pričati. Sačekaću da sunce izađe, i prijeđe polovinu neba.
Ali,
niti babo niti iko drugi nije imao poseban komentar na moj san, kao ni za moj
loš predosjećaj.
***
Razlog više da i danas obiđem cijelo selo. A
pošao sam i s nadom da ću, konačno, čuti dobre vijesti. Svoj san, i svoju nadu,
nosio sam od kuće do kuće. San se nije mijenjao, ali je nada postajala sve
manja! Razgovarah skoro sa svima. San sam pričao kao da jedino želim sebi malo olakšati, tako što ću dio svoje brige prenijeti i na druge. Koliko god
da mi to baš i nije uspijevalo osjećao sam kako nam je nada makar zajednička!
U trenutcima kada je sunce već bilo pred izmakom, a moja nada
još samo tinjala, stigoh i na kraj sela.
Enver Pekas, u selu a i mnogo šire poznat kao Kemura, meni je
mogao predstavljati i najpogodnijeg sagovornika. Iako u nekom vremenu unazad mi
i nismo bili naročito bliski, čak nismo imali ni prilike češće se viđati, pogledi
na trenutnu situaciju su nam se skoro poklapali. Što nas je, svakako,
zbližavalo.
Naravno da nisam
pobjegao od prilike da i njemu ispričam san, uz priznanje zabrinutosti. Mada mi
ništa nije rekao u očima sam mu vidio kako nije ostao ni ravnodušan.
Nije to pokazao riječima, ali jeste postupkom. U tom času smo
pošli iza kuće Smaja Pekasa, njegovog amidže, i lagano se prošetali do
obližnjeg šumarka, usput nešto neobavezno pričajući.
Najednom me upita da li primjećujem nešto neobično u
blizini. Osvrnuh se par puta svuda okolo, prije nego priznah da niti vidim,
niti osjećam.
Kemura tad, u par koraka, priđe ivici šumarka i vještim
pokretom izvadi jedan grmen, otkrivajući sad jasno ulaz u zemunicu. I začuđenost
u mojim očima. Koliko začuđen još više bijah zadivljen!
Otkrio mi je da je zemunicu završio tek jučer, da tako kani
pokušati spasiti porodicu, djecu i ženu, majku, sestru, te da sem Boga, njih,
njega, i sad mene, niko drugi za nju i ne zna.
***
Ma koliko moja zadivljenost činila se beskrajnom utanjanje
sela u akšam značilo je i lagano gašenje moje nade. Prizorom koji me zadivio
pred očima, potpuno nedokučenom porukom sna, bez nade, ispraćen samo pogledom
dragog mi prijatelja, krenuo sam naniže. Prema našoj bajti.
Bajta, kako smo je
zvali, u stvari je bila kamionska cerada, postavljena u Lisniku, šumi povrh naše
kuće. Kao takva bi i dovoljna da se smjesti i ovako brojna
familija kakva je naša. Trenutno je u njoj nas devetnaestoro. Osim mene, tu je
i moj babo Šefik, maćeha mi Hasiba, stariji polubrat Mufik, sa svojom ženom
Majdom, te djecom Jāsminom i Jâsminom, najmlađim među nama, kao i
mlađi mi polubrat Elvin; zatim je tu i strina Hatidža sa svoje četvoro djece:
šesnaestogodišnjom kćerkom Edinom, mlađom Elmirom, te još mlađim sinovima Harisom i Mirzom; pa
rođak Mehmed sa svojom ženom Ajkunom, snahom Tidžom, unucima, starim također
tek nekoliko godina, Sedinom i Sedinom; kao i nana Nura, inače najstarija među
nama.
Djeca su, naravno, nedovoljno razumijevajući
ovakvu situaciju, noći ipak provodili spavajući.
Mi ostali smo bili osuđeni da
se organizujemo i da na smjene dežuramo ispred bajte. Tišinu noći smo koristili
kako bi mogli čuti i osjetiti bilo šta što bi eventualno nagovještavalo da će se neko
zlo, ipak, dogoditi.
Radi toga međusobno nismo razgovarali, a i vrijeme,
preostalo za odmor u bajti, koristili smo polubudno, kako bi bili spremni
reagovati na uzbunu. Posebno posljednjih noći, uglavnom smo se družili s vlastitim
mislima. Ja sam noći prije ove sjećao se najljepših stvari...
Trošanj, tipično
bosansko selo, na 9 kilometara od Foče prema Tjentištu
(do početka 90-tih na
jednoj od najprometnijih magistrala Beograd-Dubrovnik)
protezalo se od lijeve
obale Drine do pod planinu Malušu
s ukupno 35 kuća,
odnosno 146 žitelja (koji su zanoćili u noći 2/3.juli 1992.)
